Kad god se spomene
Domovinski rat, onda se spominju i žrtve. Ali neki su mediji i političari tako nasađeni
da o hrvatskim žrtvama niti ne govore ili ih čak niječu, nego da je žrtava bilo samo
na agresorskoj strani pa i onda kad su sami svoje sunarodnjake gazili tenkovima ili
im naredili da pobjegnu iz okupiranog hrvatskog područja. Tako se došlo do toga da
se Hrvatskoj nameće krivnja pred svjetskom javnošću i za Drugi svjetski rat, ali i
za Domovinski. Srećom, postoje i dokumentacijski centri koji ipak sve bilježe, samo
što se ne čuju. O jednom velikosrpskom zločinu danas nas izvješćuje gospodin Željko
Tomašević Hrvatsko selo Baćin se nalazi uz lijevu obalu rijeke Une u općini Hrvatska
Dubica, koja se spominje još 1239., u prigodi izmirenja kralja Kolomana s templarima
i vraćanja templarskih posjeda. Od prvog dolaska i napada Turaka 1461., ovaj hrvatski
kraj je stalno bio izložen tursko-vlaškim razaranjima. Povremene predahe hrvatskom
narodu omogućavale su pobjede nad tursko vlaškim osvajačima, poput velike pobjede
hrvatskog bana Petra Berislavića kod Dubice 18. kolovoza 1513. godine. Da želja
za uništenjem katoličanstva na tom području nije prestajala, posebno nam svjedoči
povijest dvadesetoga stoljeća. Raspadom Austro-Ugarske i ulaskom Hrvatske u sastav
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, demografsko stanje na hrvatskom Pounju i Banovini
je znatno izmijenjeno na štetu Hrvata i katolika. Iznimno krvav trag na ovom području
je ostavio II. svjetski rat i njegovo poraće, kada je na Križnim putovima stradao
iznimno velik broj Hrvata. Hrvatska je na kraju II. svjetskog rata bila natopljena
krvlju žrtava pobijenih bez suda i utvrđene im bilo kakve krivice. Ta mnoštvena
ubojstva razoružanih vojnika i civila, muškaraca, žena i djece svih dobi, počinile
su jugokomunističke postrojbe. Mnoštvena ubojstva su na Banovini posebno bila izražena
pa se osnovano procjenjuje da se u njezinim mnoštvenim grobištima nalaze zemni ostatci
oko 45.000 Hrvata. Znano je da su ta mnoštvena grobišta bila često razarana i
uništavana, pretvarana u smetlišta i prikrivana na svakojake načine, a žrtve i njihovi
grobovi javno nisu postojali. Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale
gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ili obilježavati. Ipak, ni strah
od progona, ni protek desetljeća, nisu te žrtve potisnuli u zaborav njihove rodbine
i prijatelja, kao i još uvijek ustrašenih svjedoka i počinitelja zločina. Domovinski
rat započet 1991. oružanom pobunom hrvatskih Srba pomognutih snagama tzv. „JNA“, ponovo
je urezao duboke rane u tamošnji hrvatski puk. Već u srpnju i kolovozu 1991. srpski
pobunjenici su na Banovini počinili najteže oblike ratnih zločina. Općina Hrvatska
Dubica je okupirana od srbočetničkih postrojbi 13. rujna 1991., a Hrvati su bili prisiljeni
izbjeći u progonstvo, koje je trajalo do oslobođenja 4. kolovoza 1995. godine. Dana
21. listopada 1991. u selu Baćin kod Hrvatske Dubice je počinjen jedan od najtežih
ratnih zločina u Domovinskom ratu. Uz obalu rijeke Une je ubijeno 56 Hrvata civila,
većinom starijih osoba. Žrtve su bili Hrvati iz Hrvatske Dubice i Cerovljana, koji
su nakon povlačenja hrvatskih branitelja Pounja, bili ostali u svojim domovima. Odlukom
uspostavljene srpske mjesne vlasti Kostajnice i Dubice, dva dana prije nego su ubijeni,
bili su dovedeni u vatrogasne domove u Dubici i Cerovljanima. Prikupljeno ih je 70,
a 14 ih je pušteno na traženje srpske rodbine i prijatelja Srba. Zadržanim Hrvatima
je bilo rečeno da ih se vodi u razmjenu u Glinu, ali su umjesto toga skončali na stratištu.
Pobunjeni Srbi su Hrvate civile iz Cerovljana i Hrvatske Dubice izveli iz autobusa
u Baćinu pa ih sve pobili rafalima iz automatskog oružja, a njihova mrtva tijela su
ostavili nepokopana uz rijeku Unu, na mjestu zvanom Skelišće. Srpske okupatorske
vlasti su kasnije bagerima pokopale sve pobijene u rupe uz riječnu obalu. Na mjestu
toga zločina je najveća mnoštvena grobnica na području Sisačko-moslavačke županije,
druga po veličini u državi, nakon grobnice na vukovarskoj Ovčari.
Uz 56 pobijenih
Hrvata u otkrivenoj mnoštenoj grobnici u Baćinu, pobunjeni Srbi su u isto vrijeme
pobili i 30 Hrvata civila iz Baćina, 3 iz Dubice i 24 iz Cerovljana, na još uvijek
nepoznatom mjestu. Iako je poznato tko je zapovjedio, organizirao i počinio masakr
nad Hrvatima iz Dubice i Cerovljana u Baćinu, počinitelji toga ratnog zločina nisu
kažnjeni! Taj mnoštveni pokolj civila je počinila srpska jedinica za posebne namjene
„Kaline“ iz Komogovine, pod zapovijedanjem Stevana Borojevića, a bila je izravno podređena
tadašnjem ministru policije tzv. „RSK-e“ Milanu Martiću. Branko Dmitrović, predsjednik
općine Kostajnica i zapovjednik srpske teritorijalne obrane u vrijeme pokolja, koji
je najodgovornija osoba za likvidaciju 56 Hrvata u Baćinu, živi u Srbiji. Glavni vojni
zapovjednik kostajničkog područja, oficir JNA Veljko Radunović živi u SAD-ama, a zapovjednik
Martićeve milicije za dubičko i kostajničko područje, Momčilo Kovačević, živi u Bosanskoj
Dubici. Zapovjednik Stevan Borojević je poginuo 1992. godine. Ilija Čizmić, zamjenik
zapovjednika srpske jedinice „Kaline“, živi u izravnoj blizini mnoštvene grobnice
u Baćinu, na drugoj obali rijeke Une, u Bosanskoj Kostajnici. Svi su još uvijek
nedostupni hrvatskim pravosudnim tijelima, unatoč javno isticanoj opredijeljenosti
srpskog i hrvatskog državnog odvjetništva za kažnjavanje ratnih zločinaca. Od 43
do sada otkrivene mnoštvene grobnice na Banovini, pronađeni su zemni ostatci 240 osoba,
većinom nemoćnih staraca, žena i djece, koje je zlostavljali, masakrirali i pobili
pobunjeni banovinski Srbi i njihova vojska. Tako su poput svojih komunističkih prethodnika
koji su mnoštvena stratišta Hrvata pobijenih nakon II: svjetskog rata prikrivali smetlištima
i raznim otpadom, kod banovinskog mjesta Komogovine, u šumi gdje su zakapane uginule
životinje, mučki ubili pa zakopali 6 Hrvata: tri branitelja, dva civila i jednu osobu
čiji identitet do danas nije utvrđen. Zato posebno boli i ne smije se prihvatiti,
sadašnje stanje svjesno nametnute političke i društvene šutnje, kojom se hrvatskom
narodu i javnosti žele skriti tajne zastrašujućih srpskih ratnih zločina počinjenih
kako na Banovini, tako i u cijeloj Hrvatskoj. U čast banovinskih žrtava, Predsjedništvo
Hrvatskog žrtvoslovnog društva je odlučilo Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres održati
15. i 16. lipnja 2013. u Sisku i Baćinu, i pozvalo je sve poštovatelje žrtava na djelatno
sudjelovanje u radu Kongresa, prijavom i izlaganjem radova iz područja žrtvoslovlja. Za
Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva HŽD-a