O uzrocima izbijanja Tridesetogodišnjeg rata - Marito Mihovil Letica

Pred kraj 2017-e obilježeno je 500 godina od početka reformacije koju je pokrenuo Martin Luther, a u proljeće ove godine razlistavanjem kalendara dohodi nam 400. godišnjica izbijanja Tridesetogodišnjeg rata, što se velikim dijelom Europe vodio, pojednostavljeno rečeno i ne posve istinito, između katolika i protestanata. Uputno je podsjetiti na neke važne povijesne događaje unutar stogodišnjega razdoblja između pojave reformacije i početka ovoga velikog sukoba koji zbog rasprostranjenosti i broja uključenih država neki povjesničari s pravom nazivaju ″svjetskim ratom prije Prvoga svjetskog rata″.

Vratimo se dakle u vrijeme koje je više desetljeća prethodilo izbijanju Tridesetogodišnjeg rata. Naime, dana 25. rujna 1555. sklopljen je Augsburški vjerski mir, sporazum što su ga potpisali car Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti Karlo V. iz dinastije Habsburgovaca, koji ujedno bijaše španjolski kralj imenom Karlo I., te s druge strane istaknuti članovi protestantskoga Schmalkadskog saveza. Augsburškim mirom zaustavljeni su unutar Carstva sukobi što su se većom ili manjom snagom, učestalošću i rasprostranjenošću odvijali između katolika i protestanata ili, preciznije rečeno, evangelika, poznatih i pod nazivom luterani. Time je luteranstvo, uz katoličanstvo, postalo službenom religijom na golemim te narodnosno i vjerski raznorodnim područjima Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti.

U trećemu članku toga vjerskog sporazuma nalazi se izreka ″Cuius regio, eius religio″, koja u prijevodu s latinskoga glasi: ″Čija je zemlja, onoga je i vjera.″ Time se htjelo reći da vjersko opredjeljenje regionalnoga vladara određuje vjeru njegovih podložnika.

Augsburškim mirom određeno je da više od 250 njemačkih feudalaca odnosno kneževa može na svojemu području, regiji, slobodno izabrati jednu od dvije vjere, katoličku ili evangeličku. Uz to su evangelici dobili pravo zadržati područja oduzeta katolicima nakon Pasauskoga mirovnog ugovora iz 1552., po kojemu su se obje stane uzajamno obvezale na mir i vjersku snošljivost.

Treba pritom napomenuti da podanici pokrajinskog vladara nisu imali nikakva prava izabrati vjeroispovijest; ako im nije bilo po volji vjersko opredjeljenje feudalca, velmože, mogli su se iseliti na drugi duhovno-vjerski teritorij, promijeniti regiju da bi zadržali religiju. Neotklonjivo se zatim nadaje pitanje što je bilo s biskupima koji htjedoše prijeći na protestantizam: oni su to smjeli učiniti, ali su morali svoje biskupije prepustiti kaptolu koji će izabrati dostojnoga katoličkog nasljednika.

Augsburški mir tek je djelomice riješio probleme i privremeno zauzdao vjersko-političke napetosti nastale u podijeljenome Carstvu. Vrlo je važno kazati da nisu svi bili zaštićeni odredbama toga sporazuma. Cvinglijevci, kalvinisti, baptisti i drugi izdanci (danas bi se pomodno reklo ″denominacije″) reformacijskoga kršćanstva živjeli su u evangeličkim odnosno luteranskim područjima izlažući se opasnosti da ih luteranski regionalni vladari prokažu kao otpadnike, inovjerce, heretike. Na primjer, vjerska tolerancija prema kalvinistima nije postojala sve do Westfalskoga mira kojim je 1648. okončan Tridesetogodišnji rat.

Uzroci izbijanja ovoga rata jesu brojni, kompleksni i višestruko uvjetovani. Osnovnim uzrocima možemo smatrati posustajanje feudalizma, otkriće prekomorskih zemalja, razvitak trgovine, k tome obrta i manufakture te s time povezanih kapitalističkih odnosa u mnogim europskim državama. Iz svega se rodila težnja za emancipacijom koja je imala biti odjelotvorena formiranjem nacionalnih država. Premda je Tridesetogodišnji rat pokazao elemente vjerskoga sukoba, poglavito u početnoj fazi, bilo bi ga simplicistički i redukcionistički, a time i pogrešno, smatrati dominantno vjerskim ratom.

Prethodile su mu sve veće suprotnosti između protestantskih knezova i katoličkoga carskog dvora dinastije Habsburg. Njemački protestantski knezovi osnovali su Protestantsku uniju 1608., na što su katolici uzvratili osnovavši sljedeće godine Katoličku ligu. Rimsko-njemački car Matija, koji je ujedno bio ugarsko-hrvatski kralj imenom Matija II., k tome i kralj Češke, vodio je prema protestantima umjerenu i popustljivu politiku. Naslijedit će ga sinovac Ferdinand II., školovan i odgojen kod isusovaca, gorljivo posvećenih katoličkoj obnovi (a ne, kako se u neupućenosti i tendencioznosti običava reći, protureformaciji!). Mladi prijestolonasljednik nastoji obnoviti katoličanstvo kao dominantnu vjeru u Carstvu. Recimo i to da među susjednim državama bijaše onih koje strepe od sve veće moći Habsburgovaca te raspiruju spomenute političko-vjerske protimbe pokazujući spremnost umiješati se u sve izvjesniji rat.

Nezadovoljni položajem pod katoličkim Habsburgovcima, češki evangelici izvode 23. svibnja 1618. tzv. ″Prašku defenestraciju″, tj. izbacuju kroz prozor kraljevskoga dvorca Hradčani trojicu katoličkih velikaša, namjesnika Ferdinanda II. Nakon toga počinje oružani ustanak protiv Habsburgovaca, koji se širi Češkom i susjednim zemljama te ubrzo prerasta u rat europskih razmjera.

U ratni sukob uključuju se brojne države: Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, Kraljevina Danska, Kraljevina Švedska, Kraljevina Francuska, Kraljevina Španjolska, Kraljevina Engleska, Kraljevina Škotska, Ujedinjene Provincije, Kneževina Erdelj, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo itd. Dakle, većina je europskih država, na ovaj ili onaj način, neposredno ili posredno, akter u Tridesetogodišnjem ratu.

Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, sljedeći put bit će riječi o Tridesetogodišnjem ratu, njegovim osobitostima i posljedicama po europske zemlje, posebice Njemačku. Navlastito ćemo se osvrnuti na aktivnu uključenost hrvatskih postrojbi, zbog čega su Hrvati došli na glas kao vrlo hrabri i vješti vojnici, ali i okrutni, te su se o Hrvatima tada rodili brojni mitovi i stereotipi koji su u nekim krajevima Europe, posebice među protestantima, živi i danas.