2018-04-08 17:22:00

O Ruđeru Boškoviću i o spojivosti znanosti i osobne vjere u Boga – prilog M. M. Letice


Premda se to može doimati neprikladnim, štoviše i grotesknim, prilog o znanstvenicima vjernicima započinjem navodeći rečenice što ih je 17. svibnja 2011. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga na svečanoj središnjoj proslavi 300. obljetnice rođenja Ruđera Boškovića izgovorio Ivo Josipović, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske:

″Kao svi veliki ljudi i Ruđer Bošković je bio ispred svoga vremena, ali i sputan njegovim ograničenjima. Njegova osobna drama odvijala se između pripadnosti i poslušnosti isusovačkom redu i Crkvi i njegova filozofskog i znanstvenog uvjerenja i znanstvene imaginacije.″

Umnogome drzovito i posve promašeno uporabio je Ivo Josipović u tom kontekstu izričaj ″osobna drama″. Ideološki opterećen prežitcima dijalektičkoga materijalizma i antiklerikalnim potaknut mitovima, dao se Josipović na dramaturško konfabuliranje Boškovićeva života. Fikcijom je pokušao zastrti fakciju, krivotvorbom istinu.

Usuprot Josipoviću treba reći da pater Bošković nije proživljavao nikakvu osobnu dramu zbog toga što se kao isusovac tobože nije mogao nesputano baviti znanošću. Želimo li ostati vjerni istini, ne ćemo reći da se Bošković unatoč tomu što je bio isusovac bavio filozofijom i znanošću – nego ćemo s pravom ustvrditi suprotno: upravo zato što je bio isusovac, Bošković se mogao baviti filozofijom i znanošću te ući u povijest kao veleumnik čije su ideje dva ili tri stoljeća ispred svojega vremena.

K tome vrijedi i ovo: osobna drama u Boškovićevu životu ne bijaše prouzročena njegovom pripadnošću Isusovačkomu redu, nego je nastupila u svoj svojoj egzistencijalnoj zebnji kada je silom prilika prestao biti isusovcem.

Naime, papa Klement XIV. objavio je 1773. kratki službeni dokument kojim je ukinuta i raspuštena Družba Isusova (ukinuće je trajalo do 1814. kada je Družbu ponovno uspostavio papa Pio VII.). Ukinuće Isusovačkoga reda dočekao je pater Bošković krajnje tjeskobno. Bijaše to najveći lom u njegovu životu, našao se izložen najtežem iskušenju. Znajući da mu silom prilika predstoji svući habit, crni isusovački talar, u toj se krajnje nezavidnoj situaciji zdvojno i gotovo izgubljeno zapitao: ″Kada se sutra probudim, što ću na sebe obući?″

Jasno je da to ne treba shvatiti bukvalno, doslovno. I prije ukinuća Isusovačkoga reda, Bošković je u određenim prigodama, poglavito pri susretu s vladarima i ostalim visokim društvom diljem Europe, znao nositi elegantna građanska odijela. Riječ je međutim o znatno dubljoj dimenziji Boškovićeva pitanja: ono je metafora koja zrcali fundamentalnu potresenost ljudske egzistencije – pravu osobnu dramu. Jer redovnički je habit izvana predstavljao Boškovićev usvojeni i neotklonjivi isusovački habitus: bijaše to znak njegova polustoljetnog pripadništva i duhovnog identiteta. Duboko doživljavajući Družbu Isusovu duhovnom majkom, od koje primio je odgoj, ljudsku i svećeničku formaciju; imajući na umu da mu je priskrbila naobrazbu i poticala ga na bavljenje filozofijom i znanošću, čime se ostvario, oplodio i umnožio od Boga darovane talente – Bošković je u spoju sjete i zdvojnosti govorio da se nakon ukinuća Družbe osjeća kao bez majke.

Obrazovan po izvrsnom i znamenitom isusovačkom školskom programu ″Ratio Studiorum″ (po kojemu su kod isusovaca stjecali znanje René Descartes, Voltaire, David Hume, Denis Diderot i drugi poznati novovjekovni umovi), uzmogao je Ruđer Bošković ostaviti neizbrisiv trag na mnogim područjima ljudskoga duha. Premda po mnogo čemu poseban i jedincat, bio je u isti mah, u posve određenom smislu, tipičan isusovac. Izniman, ali ne iznimka! Treba u tome smislu pripomenuti da je čak 35 brda odnosno kratera na Mjesecu nazvano po zaslužnim isusovačkim znanstvenicima, a među njima je, razumljivo, i Boškovićevo ime.

Uz isusovce su se i mnogi drugi svećenici Katoličke Crkve iskazali u svjetskim razmjerima velikim znanstvenicima. Spomenut ću makar neke: Nikola Kopernik, zaslužan za novovjekovno otkriće heliocentričnoga sustava početkom 16. stoljeća; zatim Gregor Mendel, koji je u 19. stoljeću utemeljio modernu genetiku; pa Georges Lemaître, astronom i matematičar koji je 20-ih godina 20. stoljeća postavio hipotezu o ekspanziji svemira, kasnije nazvanu ″Veliki prasak″... Nije moguće dalje navoditi primjere.

Nema dakle nikakva proturječja ni drame, osobne ni kolektivne, u činjenici da su mnogi i premnogi svećenici, a i oni vjernici koje običavamo nazivati laicima, bili u prošlosti i jesu danas uspješni i poznati znanstvenici. Od tobožnjega znanstvenog, a zapravo ideološki motiviranoga pogleda na odnos znanosti i vjere, valja se okrenuti činjenicama. Obrat je to koji nas odvodi od ideo-logije i dovodi do idejâ znanosti i vječnoga preegzistentnog Logosa vjere. Od (post)komunističkih pred-rasuda i indoktrinacije do kritičkog rasuđivanja i znanosti. Od tobožnjeg do Božjeg!

Tomu uvelike doprinosi novoobjavljena knjiga ″Božja znanost″ koja se u izdanju Večernjega lista pojavila u prodaji tri dana prije Uskrsa. U njoj možemo pronaći svjedočanstva poznatih hrvatskih i svjetskih znanstvenika vjernika. Da je uistinu moguće biti ujedno znanstvenik i vjernik potvrdilo je osobnim svjedočanstvima 26 znanstvenika iz Hrvatske i svijeta. Među njima su genetičari, fizičari, astronomi, matematičari, filozofi, filolozi, inženjeri, arhitekti, liječnici, pravni stručnjaci, muzikolozi, pedagozi, dakle znalci i stručnjaci iz različitih znanstvenih područja, polja i grana.

Za objelodanjivanje ove knjige ponajvećma je zaslužan umirovljeni sveučilišni profesor Slaven Letica, sociolog i publicist: uzmogao je privoljeti birano mnoštvo uglednih znanstvenika da javno progovore o svojoj vjeri u Boga. K tome je Slaven Letica priredio knjigu i napisao uvodno slovo.

U sljedećemu prilogu na Vatikanskome radiju, koji će biti emitiran iduće nedjelje, bit će riječi o svjedočanstvima znanstvenika o osobnoj vjeri u Boga. Pobliže ćemo se upoznati s publikacijom ″Božja znanost″.








All the contents on this site are copyrighted ©.