Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

Druga vazmena nedjelja (B) – p. Ivica Hadaš

»Gospodin moj i Bog moj!«

07/04/2018 17:37

Evanđelje sutrašnje liturgije govori nam o prvom ukazanju uskrslog Isusa svojim učenicima u Dvorani posljednje večere, i o drugom ukazanju koje je uslijedilo osam dana kasnije.

Vrata Dvorane posljednje večere bila su zatvorena zbog straha pred Židovima. Isus se ukazao učenicima unatoč zatvorenim vratima. Značajna je prva riječ koju im je uputio. Mogao ih je oštro prekoriti, jer su ga svi učenici napustili, a Petar ga je i zanijekao; umjesto toga rekao im je: „Mir vama!“ To je mir koji dolazi nakon pobjede. Isus je pobijedio zlo, smrt, mržnju i svaku sebičnost; zato nam može donijeti pomirenje i mir. Umjesto prijekora, upućuje učenicima mir.

Nakon toga pokazuje im svoje ruke i svoja rebra, to jest rane kojima je izborio pobjedu. To su rane koje svjedoče o trpljenju koje je podnio s ljubavlju, da bi pobijedio, upravo po ljubavi, zlo i smrt.

Učenici se raduju da mogu vidjeti Gospodina. Zajedno s mirom uskrsli Isus im daruje radost. To je radost zbog Njegove pobjede, radost iznad svega zbog Njegove ljubavi koja je pobijedila našu sebičnost i našu zloću. Isus čini učenike sudionicima svoje pobjede.

Nakon toga obnavlja svoju želju: „Mir vama!“, i daje još jedan zadatak učenicima: „ Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“. Isusovo uskrsnuće nije samo osobni čin koji se odnosi samo na Njega, nego uključuje sve vjernike. On nam priopćava svoj novi život, život snažne ljubavi koja želi promijeniti svijet. Uskrsli Isus povjerava poslanje koje treba izvršiti, najprije Mariji Magdaleni i ženama, a zatim učenicima.

Da bi priopćio potrebnu snagu za izvršenje toga poslanja koje je nastavak Njegovog poslanja („Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“.), Isus daje Duha Svetoga: „Primite Duha Svetoga“, rekao je apostolima. Na taj nam način Ivan evanđelista pomaže da shvatimo da je Duh Sveti dar Uskrsloga, dar koji nam je Isus zaslužio svojom pobjedom nad smrću. Taj će se dar pokazati na poseban način na Pedesetnicu, a Petar će izjaviti da nam je Duha Svetoga darovao Isus svojim uskrsnućem i da nam ga je On priopćio. Stoga, uskrsnuće Isusovo nosi golemo dobročinstvo svima nama, a to je novi Kristov život – život u Duhu – koji nam je priopćen i koji želi obnoviti čitavo naše postojanje.

Na kraju toga događaja evanđelist Ivan primjećuje da apostol Toma nije bio s učenicima kada je Isus došao, te da nije htio vjerovati njihovim riječima. Oni su mu govorili: „Vidjeli smo Gospodina!“, ali Toma je izjavio: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“. 

Toma ne želi vjerovati dok ne vidi. Ipak, uvjet koji je postavio da bi vjerovao čini se da je nadahnut. Da bi vjerovao, naime, želi vidjeti znak čavala i ranu među rebrima. Isus je učinio da ga učenici prepoznaju upravo po tim znakovima, pokazujući im svoje ruke i svoja rebra. Dakle, Njegov je identitet već određen Njegovim ranama, ljubavlju koju one pokazuju. Isus je išao sve do krajnjih granica ljubavi prihvaćajući trpljenja, za nas neopisiva i neizreciva, samu smrt, i nakon nje, također ranu u rebrima. Po tim znakovima moguće ga je već sada prepoznati.

Zatim se osam dana kasnije Isus ponovo ukazao učenicima. Zaustavio se među njima i rekao: „Mir vama!“ Isus se ne umara priopćavati učenicima svoj mir, kao što je obećao: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“. Nakon toga okrenuo se Tomi i rekao mu: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Da bi pobijedio Tominu nevjeru, Isus prihvaća uvjete koje je on postavio.

U tom trenutku Toma priznaje da je izgubio i izražava uskrslom Isusu svoju čišću i jaču vjeru: „Gospodin moj i Bog moj!“ U čitavom Novom zavjetu nema ispovijesti vjere tako duboke kao što je ta. Toma priznaje ne samo Isusovu mesijansku ulogu, nego i Njegovo božanstvo. Primio je to nadahnuće zahvaljujući njegovom kontaktu s rukama i s probodenim Isusovim rebrom. Isusovo srce mu priopćava snažnu i duboku vjeru. Isus mu je dakle, rekao: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Ta je pouka koja je dana Tomi, nama u korist.

Taj bi nas događaj trebao potaknuti na razmišljanje da su u svezi s ukazanjima Uskrsloga apostoli imali prednost. To bi moglo u nama izazvati malo zavisti u odnosu na one koji su izravno vidjeli Isusa uskrsloga. Isus potvrđuje: „Blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju!“ Tako nam ukazuje da nas vjera stavlja u odnos s Njime, daleko ljepši i dublji od materijalnog viđenja njegovog uskrslog tijela. U stvari, naš odnos s Isusom mora biti odnos vjere. Što je naša vjera čišća, to je naš odnos s Njim dublji i iskreniji.

Bog nam je dao vjeru u svojem Sinu i mi moramo biti zadovoljni, dapače ponosni. Vjera je čudesan dar koji nam Bog daje, jer nas stavlja u nutarnji i bliski odnos s Isusom, i po Njemu s Ocem, u Duhu Svetom. Moramo, dakle, postati svjesni ljepote naše vjere.

U drugom čitanju apostol Ivan ističe da je vjera naša pobjeda. Po njoj sudjelujemo u Isusovoj pobjedi nad zlim svijetom: „To je pobjeda što pobjedi svijet: vjera naša“. Onaj koji zaista vjeruje u Isusa pobjednik je; prima od njega svu potrebnu snagu kako bi pobijedio zli svijet, to jest, da bi pobijedio sve sebične sklonosti, napasti grijeha i snage mržnje. Isus je došao kroz vodu i krv koji su izbili iz njegovog probodenog rebra i koji pokazuju plodnost njegove žrtve. Kada u meditaciji kontempliramo Isusa, naša vjera raste i naša pobjeda postaje uvijek potpunija.

Prvo čitanje nam pokazuje u čemu se sastoji kršćanska pobjeda. Za apostole se ona sastoji u hrabrosti svjedočenja Isusova uskrsnuća. Čitamo u Djelima apostolskim: „Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa“.

Tijekom Isusove muke apostoli su se bojali, napustili su svojeg Gospodina i Petar nije imao hrabrosti priznati svoj odnos s njim. Ali, nakon uskrsnuća Isusova i nakon što su primili dar Duha Svetoga, apostoli imaju hrabrosti svjedočiti za Isusa pred vlastima, ne boje se svih prijetnji i riskiraju vlastiti život zbog vjere. Vjera ih čini pobjednicima. To je prva dimenzija pobjede vjere: svjedočanstvo za Isusa.

Druga dimenzija odnosi se na ljubav. Djela apostolska izvještavaju: „U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“. To je savršeno jedinstvo u bratskoj ljubavi, po Isusovoj ljubavi ulivenoj u srca od Duha Svetoga. To jedinstvo nije samo teoretsko, nego se pokazuje na vrlo konkretan i vidljiv način: „I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“.

Ta je ljubav zaista dojmljiva pobjeda vjere. Naime, svi smo mi po prirodi usmjereni na to da posjedujemo i teško prihvaćamo dijeliti svoje stvari s drugima. Međutim, prvi kršćani imali su tako snažnu vjeru da su mogli staviti na zajedničko raspolaganje sve svoje stvari. Pisac tumači da „oni koji su posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima; a dijelilo se svakome koliko je trebao“. Rezultat čitavog tog razdoblja bio je da nitko od njih nije oskudijevao. U prvim se zajednicama prakticiralo međusobno dijeljenje dobara. Zbog toga se živio život koji je za primjer, oslobođen svake sebičnosti; sretan život, jer nitko nije oskudijevao.

Možemo, dakle, istaknuti da nas uskrsli Krist čini sudionicima svoje pobjede, na dva načina: po svjedočanstvu vjere i po svjedočanstvu bratske ljubavi. Molimo Gospodina da nam pomogne biti otvoreniji i raspoloživiji za snagu vjere, hrabriji u svjedočenju vjere i velikodušniji u prakticiranju bratske ljubavi koju nam priopćuje probodeno srce Isusovo i Njegovo uskrsnuće.

07/04/2018 17:37