Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

Razmišljanje fra Mile Babića o siromaštvu - 1. dio

Mama i kćerkica u pučkoj kuhinji zaklade Braća svetog Franje (Milano, 15 travnja 2013). - ANSA

21/03/2018 16:56

Pitanje siromaštva, točnije rečeno, pitanje jaza između male grupe bogatih i goleme većine siromašnih temeljno je pitanje kršćanstva i cijeloga čovječanstva. Danas je, naime, postalo očito da je novac važniji od života. Život služi novcu umjesto da novac služi životu. Trajno se vode ratovi u cijelom svijetu radi profita, a ne radi obrane ljudskih prava i sloboda, kojima moćni i bogati prikrivaju svoju pohlepu za povećanjem svoje ekonomske, političke, vojne i svake druge moći.

Pitanje siromaštva bilo je temeljno pitanje Franjevačkoga reda od njegova osnutka pa do danas. Na jednoj su strani bili spiritualci koji su htjeli da franjevci budu siromašni i kao pojedinci i kao zajednica, a na drugoj konventualci, koji su htjeli da franjevci kao conventus, kao samostan, kao zajednica mogu posjedovati materijalna dobra. Franjevci su se pozivali na siromašnoga Krista, kojega treba nasljedovati dosljedno i praktično.

U Legendi trojice drugova stoji da je sveti Franjo asiškome biskupu koji ga je pitao zar to nije tegoban i mučan život ako se ništa ne posjeduje na ovome svijetu odgovorio na sljedeći način: „Gospodine, ako bismo imali bilo kakve posjede, nama bi bilo nužno oružje za našu zaštitu. Odatle, dakako, nastaju sudske prepirke i svađe i obično se time jako priječi ljubav prema Bogu i bližnjemu. I zato nećemo u ovom svijetu posjedovati ništa vremenito.“ Time je jasno rečeno kako pohlepa za posjedovanjem zahtijeva oružje za obranu tih posjeda i za osvajanje novih posjeda, što se danas događa u cijelom svijetu, osobito kad je riječ o svjetskim velesilama.

Nakon smrti sv. Franje stalno je u Redu bio prisutan spor o siromaštvu. Najveći srednjovjekovni franjevački filozofi i teolozi sudjelovali su u tom sporu. Joakim iz Fiore (1130-1202) najavio je da će 1260. početi razdoblje Duha Svetoga. Mislio se da je sa sv. Franjom započeo šesti stadij Crkve, a očekivao se sedmi i ujedno posljednji, tj. očekivala se radikalna promjena da će umjesto tjelesne i bogate Crkve doći Crkva koja će se obvezati na franjevačko siromaštvo, kratko rečeno, da će duhovna Crkva (Ecclesia spiritualis) zamijeniti tjelesnu (Ecclesia carnalis). U tom sporu oko siromaštva sv. Bonaventura (1217-1274) zastupao je srednje, tj. umjereno rješenje.

Petrus Ioannis Olivi (Petar Ivana Oliva, 1247/8-1298) stao je na stranu duhovne Crkve te na stranu spiritualaca u Franjevačkom redu. On je na generalnom kapitulu Reda u Montpellieru (1287) izložio svoje shvaćanje franjevačkoga siromaštva (siromašnu uporabu, usus pauper), čime se franjevci oslobađaju od zemaljskih posjeda i uopće od posjedovanja. Progon spiritualaca zaoštrio je papa Ivan XXII. U sporu o siromaštvu sudjeluje kasnije veliki franjevački filozof i teolog Vilim Ockham (Guillelmus de Ockham, 1285-1347).

Moćne se zemlje prvenstveno bore za uvećanje svoga kapitala i najviše zarađuju na izvozu oružja. Pritom treba spomenuti da svake godine pogine pola milijuna ljudi od lakoga oružja. Jedan od danas vodećih zastupnika teologije oslobođenja Jon Sobrino u svojoj knjizi Izvan sirotinje nema spasenja  (Extra pauperes nulla salus) navodi kako su stručnjaci izračunali da je dovoljno da 225 najbogatijih ljudi svijeta daju samo 4 % od svoga bogatstva i time bi se moglo nahraniti, napojiti, izliječiti i obrazovati svekoliko čovječanstvo.

Pitanje siromaštva, točnije rečeno, pitanje jaza između male grupe bogatih i goleme većine siromašnih temeljno je pitanje kršćanstva i cijeloga čovječanstva. Danas je, naime, postalo očito da je novac važniji od života. Život služi novcu umjesto da novac služi životu. Trajno se vode ratovi u cijelom svijetu radi profita, a ne radi obrane ljudskih prava i sloboda, kojima moćni i bogati prikrivaju svoju pohlepu za povećanjem svoje ekonomske, političke, vojne i svake druge moći.

Pitanje siromaštva bilo je temeljno pitanje Franjevačkoga reda od njegova osnutka pa do danas. Na jednoj su strani bili spiritualci koji su htjeli da franjevci budu siromašni i kao pojedinci i kao zajednica, a na drugoj konventualci, koji su htjeli da franjevci kao conventus, kao samostan, kao zajednica mogu posjedovati materijalna dobra. Franjevci su se pozivali na siromašnoga Krista, kojega treba nasljedovati dosljedno i praktično.

U Legendi trojice drugova stoji da je sveti Franjo asiškome biskupu koji ga je pitao zar to nije tegoban i mučan život ako se ništa ne posjeduje na ovome svijetu odgovorio na sljedeći način: „Gospodine, ako bismo imali bilo kakve posjede, nama bi bilo nužno oružje za našu zaštitu. Odatle, dakako, nastaju sudske prepirke i svađe i obično se time jako priječi ljubav prema Bogu i bližnjemu. I zato nećemo u ovom svijetu posjedovati ništa vremenito.“ Time je jasno rečeno kako pohlepa za posjedovanjem zahtijeva oružje za obranu tih posjeda i za osvajanje novih posjeda, što se danas događa u cijelom svijetu, osobito kad je riječ o svjetskim velesilama.

Nakon smrti sv. Franje stalno je u Redu bio prisutan spor o siromaštvu. Najveći srednjovjekovni franjevački filozofi i teolozi sudjelovali su u tom sporu. Joakim iz Fiore (1130-1202) najavio je da će 1260. početi razdoblje Duha Svetoga. Mislio se da je sa sv. Franjom započeo šesti stadij Crkve, a očekivao se sedmi i ujedno posljednji, tj. očekivala se radikalna promjena da će umjesto tjelesne i bogate Crkve doći Crkva koja će se obvezati na franjevačko siromaštvo, kratko rečeno, da će duhovna Crkva (Ecclesia spiritualis) zamijeniti tjelesnu (Ecclesia carnalis). U tom sporu oko siromaštva sv. Bonaventura (1217-1274) zastupao je srednje, tj. umjereno rješenje.

Petrus Ioannis Olivi (Petar Ivana Oliva, 1247/8-1298) stao je na stranu duhovne Crkve te na stranu spiritualaca u Franjevačkom redu. On je na generalnom kapitulu Reda u Montpellieru (1287) izložio svoje shvaćanje franjevačkoga siromaštva (siromašnu uporabu, usus pauper), čime se franjevci oslobađaju od zemaljskih posjeda i uopće od posjedovanja. Progon spiritualaca zaoštrio je papa Ivan XXII. U sporu o siromaštvu sudjeluje kasnije veliki franjevački filozof i teolog Vilim Ockham (Guillelmus de Ockham, 1285-1347).

Moćne se zemlje prvenstveno bore za uvećanje svoga kapitala i najviše zarađuju na izvozu oružja. Pritom treba spomenuti da svake godine pogine pola milijuna ljudi od lakoga oružja. Jedan od danas vodećih zastupnika teologije oslobođenja Jon Sobrino u svojoj knjizi Izvan sirotinje nema spasenja  (Extra pauperes nulla salus) navodi kako su stručnjaci izračunali da je dovoljno da 225 najbogatijih ljudi svijeta daju samo 4 % od svoga bogatstva i time bi se moglo nahraniti, napojiti, izliječiti i obrazovati svekoliko čovječanstvo.

21/03/2018 16:56