Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

5. Korizmena nedjelja - B - propovijed - Mislav Skelin

5. Korizmena nedjelja - godina B, "Ako pšenično zrno ne umre..." (20.03.2017.) - RV

17/03/2018 13:13

Ovu nedjelju možda bismo mogli nazvati nedjeljom Isusove tjeskobe. Na prvi pogled nije tako. Riječ tjeskoba nigdje se ne spominje. Neki Grci željeli bi vidjeti Isusa i tražeći ga pristupaju apostolu Filipu. Isusov govor djeluje mirno i dostojanstveno dok učenicima prenosi svoju pouku. Isus ipak govori o potresenosti svoje duše jer je sve bliži čas proslave koja će se dogoditi po velikom iskušenju muke i smrti. Suočenje s mukom i smrću dovodi ljudsko biće u stanja koja je vrlo teško opisati riječima. Osobito je teško kada ljudi jedni drugima nanose zlo i kada se zna da iza određene prijetnje i opasnosti stoji nečija zla nakana i plan. Tjeskobu i strahove proživljavaju mnogi. Ne samo onda kada je blizu neka neposredna opasnost poput smrti, već i zbog neizvjesnosti svakodnevice i sutrašnjice, zbog neimaštine i nesigurnosti radnog mjesta, zbog bolesti, zbog manjka povjerenja među ljudima i otuđenosti. Vjerojatno najteža tjeskoba je unutarnji osjećaj praznine i gubitka smisla života.   

Poslanica Hebrejima kaže kako je Isus „u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bio je uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja…“ (Heb 5,7-10) Bogočovjek je ljudima u svemu jednak osim u grijehu i zato je iskusio i prošao strah i tjeskobu. Prošao ih je kako bi s ljudima suosjećao na najdublji mogući način. Oni koji prolaze kroz slična iskustva mogu se dobro razumjeti i bez mnogo riječi. Zato za Isusa iz dubine srca možemo reći: On je jedan od nas. On je naš. S nama je. Važno je da ovo ne bude samo formula ili riječi, već da te riječi svatko od nas izrekne srcem i pristane na njih. Savez je to koji je stavljen u dušu našu i upisan u srce naše (usp. Jer 31,33). Kada nam je najteže, kada nas strah i tjeskoba obuzimaju, možemo mu u molitvi reći: Isuse, ne trebam Ti nadugo i naširoko  objašnjavati. Znaš kako mi je. Sa mnom si. Tvoj sam. Pripadam Tebi.

U Božjoj riječi Poslanice Hebrejima i Ivanovog evanđelja korisno je zamijetiti nekoliko znakovitih riječi. Isus je Ocu prikazivao molitve i prošnje. Svaka naša potreba može biti prošnja Bogu. Molitva je čista ako joj prethodi molba za oproštenjem i ako u našim molitvama i prošnjama zaista tražimo Kraljevstvo Božje. Isusu molba za oproštenjem nije bila potrebna, ali nama je vrlo potrebna. Kaže se da je Isus zbog svoje predanosti bio uslišan. Predanost jest poslušnost Ocu i njegovoj Volji. Pitanje koje se nameće: Zašto se kaže da je bio uslišan ako je na kraju bio izdan, napušten, ponižen, mučen i umro na križu? Uslišan je jer, unatoč svojoj tjeskobi i strahu, nije izbjegao svoj Muku i Smrt, već ih je Uskrsnućem pobijedio. „Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me od ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“ (Iv 12,27-28) Ovakav Isusov pristup onome što ga je ispunjavalo strahom i tjeskobom, nadahnjuje i nas za suočavanje s onim što nas pritišće i muči. Jedna iskrena i predana vjernica povjerila je svećeniku u razgovoru da, iako imajući intenzivan molitveni život, osjeća tjeskobu i besmisao i molitava i dobrih i vrijednih pothvata i poslova koje u životu poduzima. I zaista, u njenom životu nije bilo nekih ozbiljnijih pogrešaka. Bila je to suhoća kakve znaju imati oni koji iskreno traže Boga. Svećenik je započeo nabrajati primjere svetaca koji su se nalazili u sličnom stanju, ali se ipak našao u neprilici jer je osjetio da je toj vjernici vrlo teško u duhovnoj suhoći. No ona sama je nakon nekoliko trenutaka rekla nešto jednostavno i paradoksalno: „Shvatila sam da je tjeskoba djelo koje trebam izvršiti kako bi se proslavio Bog“. U ovoj čudnoj rečenici, izvršiti djelo tjeskobe značilo je prihvaćanje te tjeskobe kao križa. Ne zbog mazohizma i ne u očajanju, već u svjetlu vjere. U njenom slučaju razum i volja rasvijetljeni vjerom u Isusa Krista nisu željeli tražiti bjegove, lažna rješenja i lažne utjehe. Čovjek koji Boga traži, imat će ovakav ili onakav križ. Taj križ će po definiciji biti nešto s čim se ne izlazi lako na kraj. Potom je vjernica još i dodala: „Jednom, kada prođem kroz ovo, moći ću to podijeliti drugima…“ Želja da se vlastitim iskustvom pomogne drugima koji prolaze tjeskobe svjedočila je o svjetlu Božjem koje je već u tom trenutku rasvjetljavalo njezinu situaciju. Isus kaže: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12,26). Važno je primijetiti kako će nebeski Otac vrlo ozbiljno shvatiti našu iskrenu želju da služimo njegovome Sinu Isusu Kristu. Počastit će nas tim služenjem. Postavit će nas blizu svoga Sina. Biti s Isusom katkada znači prolaziti tjeskobe koje je On prolazio i koje prolaze mnoga braća i sestre ljudi. Kada bi neki križ bio lagan, ne bi bio križ. Svaka životna situacija i svako teško nutarnje stanje prilika su da učinimo nešto dobro. Imamo pamet, dobru volju i svjetlo vjere. U svim situacijama s nama je Isus koji je prošao najteže ljudske kušnje. Sjetimo se njegovih riječi: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.“ (Iv 12,24-26)

17/03/2018 13:13