Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Svijet \ Kultura

O glagoljičnom pismu i "Misalu po zakonu rimskoga dvora" - M. M. Letica

Misal po zakonu rimskoga dvora - RV

25/02/2018 19:06

Prije nekoliko stoljeća Hrvatima je riječ ″jezik″ značila i ′plemeʹ, ʹpukʹ, ʹnarod′. Tako pop glagoljaš Martinac u potresnom zapisu godine 1495., dvije godine nakon tragične Krbavske bitke, napisa da ″Turci nalegoše na jazik hrvacki″. Taj se Martinčev zapis nahodi u ″Drugom novljanskom brevijaru″, napisanom rukom, kaligrafski, glagoljicom, na jeziku Hrvatâ odnosno, preciznije rečeno, na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga. Mjesto nastanka je mali skriptorij na Grobniku.

Što se glagoljičnoga pisma tiče, valja kazati da je poznato više od četrdeset teorija o njegovu postanku, a uglavnom ih možemo podijeliti u tri skupine: glagoljica je nastala ùglēdājući se na neka druga pisma; glagoljica je samonikla i samosvojna; te treći skup teorija koji ujedinjuje prethodna dva, gdje se tumači da glagoljica nastade po uzoru na druga pisma, ali da k tome ima i nekih vlastitih, samo sebi svojstvenih elemenata.

Danas prevladava mišljenje da je glagoljicu – koja je, uz ćirilicu, jedno od slavenskih pisama – sastavio sredinom 9. stoljeća Konstantin Filozof, bizantski redovnik iz Soluna, poznatiji kao sv. Ćiril. On i brat mu Metod zapisivali su glagoljicom slavenske prijevode grčkih liturgijskih tekstova.

No, naziv ″glagoljica″ javlja se tek 1626., u pismu što ga je na talijanskom jeziku napisao istarski franjevac, književnik i historiograf Franjo Glavinić namijenivši ga rimskoj ″Propagandi″, tj. kongregaciji za evangeliziranje narodâ i širenje vjere; a učestalije se naziv ″glagoljica″ rabi tek u 19. stoljeću. Kažimo i to da je izveden iz glagola ″glagoljati″, koji izvorno znači ʹgovoritiʹ, te potom zadobiva i dodatno značenje: ʹobavljati bogoslužje na staroslavenskom jezikuʹ.

Prije nekoliko dana, 22. veljače, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje odlučio je pokrenuti manifestaciju ″Dan hrvatske glagoljice″ u povodu obilježavanja nadnevka 22. veljače 1483. kada je tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku ″Misal po zakonu rimskoga dvora″. Namjera je da se, kako je rekao ravnatelj Instituta dr. sc. Željko Jozić, popularizira glagoljica, jedno od najprepoznatljivijih obilježja hrvatske pismenosti i kulture. Toj inicijativi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pridružili su se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Staroslavenski institut, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (koja 22. veljače tradicionalno obilježava kao svoj dan) te Društvo prijatelja glagoljice.

Tom se prilikom moglo čuti, a često se i u pisanim izvorima nalazi taj podatak, da je ″Misal po zakonu rimskoga dvora″ prva tiskana hrvatska knjiga, ujedno i prvi misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom. Međutim, to je samo djelomice istinito. Doista je to prvi misal koji nije tiskan na latinici i latinskom jeziku; štoviše, to je prva europska knjiga otisnuta slovima koja nisu latinična – ali nije prva tiskana hrvatska knjiga. Naime, prva tiskana knjiga u Hrvatâ jest govor biskupa Nikole Modruškoga izrečen u povodu smrti kardinala Pietra Riarija, nećaka pape Siksta IV. Taj nadgrobni govor, koji je izrečen, razumije se, na latinskom jeziku, naišao je na velik odjek te je otisnut 1474. u Rimu. Doživio je najmanje sedam izdanja, pretpostavlja se da ih je bilo i više.

Okolnost da je riječ o djelu tiskanu na latinskom jeziku ne može obeskrijepiti tvrdnju kako je posrijedi hrvatska knjiga. Valja u tom smislu podsjetiti na suvremeno djelo akademika Eduarda Hercigonje ″Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja″. U uvodu knjige autor među inim kaže:

″Osnovna je [...] namjera čitavog ovog prikaza sadržana u upravljanju pozornosti na činjenicu o trajnoj suživljenosti, isprepletanju triju pisama – latinice, glagoljice, hrvatske ćirilice (bosančice) – i triju jezika – hrvatskoga, latinskoga, staroslavenskoga (do kraja 11. stoljeća) / crkvenoslavenskoga hrvatskog tipa (od početka 12. do u 16. stoljeće) – u pismenosti hrvatskog srednjovjekovlja.″

Dakle, rečeni nadgrobni govor biskupa Nikole Modruškoga, što je oknjižen u Rimu 1474., prva je tiskana hrvatska knjiga, koja je svjetlo tiskare ugledala svega dvadesetak godina nakon tiskanja ″Gutenbergove Biblije″ – a to najbolje govori o uključenosti Hrvatâ u onodobne kulturne tijekove.

Devet godina potom dolazi do tiskanja prve knjige na hrvatskom jeziku, tj. crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije, i glagoljičnom pismu, a to je ″Misal po zakonu rimskoga dvora″, datiran 22. veljače 1483. Posrijedi je hrvatska inkunabula iznimne ljepote, otisnuta u svečanom folio-formatu, na ukupno 220 stranica, pri čemu su rabljena veća i manja slova u dvije boje: crvenoj i crnoj. Za razliku od nadnevka, mjesto tiskanja ″Misala″ nije sa sigurnošću poznato; najvjerojatnije je riječ o Kosinju, kao moguća mjesta spominju se Modruš, Izola i Roč, a dugo se vjerovalo da je tiskan u Mletcima iliti Veneciji. Dodajmo i to da se inkunabulama zovu knjige tiskane do 1500. godine, dok je tiskarstvo bilo još u povojima: latinska riječ ″incunabula″ doslovno prevedena upravo znači ʹpelenaʹ, ʹpovojʹ, ʹkolijevkaʹ.

Glagoljično pismo važan je dio hrvatske kulturne baštine, jedan od simbola naše identitetske samosvijesti, prepoznatljiv izraz naše posebnosti. Hrvati su jedini narod u okrilju Katoličke Crkve koji je zaslužio povlasticu da se u liturgiji služi, uz latinski jezik i latinicu, hrvatskim jezikom i glagoljicom. To je sredinom 13. stoljeća Hrvatima dopustio papa Inocent IV.

Malo je poznato, u širim krugovima gotovo nepoznato, da su se na kodeks hrvatskih glagoljaša, znan kao ″Reimski evanđelistar″ ili ″Texte du sacre″ – a posrijedi je knjiga napisana glagoljicom na hrvatskom jeziku – zaklinjali prigodom krunidbe francuski kraljevi Karlo IX., Henrik III., Luj XIII. i Luj XIV. Veliki, zvan i ″Kralj Sunce″. Ali ta tema iziskuje poseban osvrt.

25/02/2018 19:06