Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

Druga korizmena nedjelja (B) - p. Alan Modrić

Isusovo preobraſenje - RV

24/02/2018 18:40

Korizma je idealno vrijeme u liturgijskoj godini za duboko promišljanje o vjeri, vrijeme u kojemu, ako zastanemo i iskreno razmatramo otajstva naše vjere, a posebice vazmena otajstva Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, onda ćemo shvatiti da se svi mi, bez obzira koliko duboko živimo i prakticiramo kršćanstvo, u biti još uvijek nalazimo u prvome razredu osnovne škole gdje nas Bog mora poučiti mnogo čemu, a ponajviše tome da se u potpunosti pouzdajemo u njegovu volju, mudrost i ljubav, bez obzira na kušnje, poteškoće i zapreke na koje nailazimo i s kojima se moramo nositi u životu. Zapitajmo se posve iskreno: tko je za mene Bog? Da li je on za mene samo jamstvo da mi se ništa zlo neće dogoditi u životu, da će me mimoići križevi i muke, bolesti i stradanja? Da li se ja u njega uzdam onim pouzdanjem s kojim je živio blaženi Alojzije Stepinac, koji je unatoč nepravdi koju je morao za života pretrpjeti, ostaje vjeran Gospodinu i njegovoj Crkvi, ili sam ja poput limenog pijetla na krovu, vrtim se kako vjetar zapuše, pa kada dođu teški trenuci gubim nadu, padam u očaj, možda čak i proklinjem Boga za ono loše što mi se događa u životu i više se ne pouzdajem u njega? Ovo su pitanja koja mogu biti predmet naših korizmenih razmatranja i molitava, a moguće odgovore i daljnje poticaje za takvo promišljanje možemo naći i u misnim čitanjima 2. korizmene nedjelje.

 U odlomku Knjige Postanka koji slušamo ove nedjelje susrećemo jednu iznimno tešku životnu situaciju i dvojbu u kojoj  se nalazi vjerni Božji sluga Abraham, koji unatoč svojoj pravednosti i vjernosti Gospodinu ne ostaje pošteđen jedne neizmjerno teške kušnje: Bog, kojemu je toliko vjerno i predano služio, koji mu je obećao brojno potomstvo i slavno ime kojega će se buduće generacije spominjati, odjedanput traži od svoga sluge da mu žrtvuje niti manje niti više nego vlastitog sina Izaka. U prvom trenutku Gospodin djeluje okrutan, protivan svojoj dobroti i savršenstvu. Kako je moguće da Otac svega što postoji traži od drugog oca žrtvovanje onoga što mu je najvrijednije: vlastitog djeteta? Ali, Bog i tu intervenira i otkriva svoju istinsku zamisao s Abrahamom: ne želim da žrtvuješ Izaka, ali želim da pokažeš koliko me ljubiš, koliko si spreman dati za mene, koliko si pripravan odreći se sebe i veličati svoga Gospodina, koliko, na kraju krajeva, imaš vjere i pouzdanja u moju volju, mudrost i ljubav. Abraham polaže ispit, i zauzvrat dobiva ono što će svatko od nas dobiti, ukoliko ustrajemo na dobrome putu, putu poslušnosti Božjoj volji: savršeni Božji blagoslov, i to ako ne sada, onda na drugome svijetu.

Apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima pokazuje nam kakvo naše pouzdanje u Gospodina treba biti: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ Opet susrećemo žrtvovanje sina, samo ovaj put Gospodin žrtvuje vlastitog Sina, i time pokazuje da se ne zadržava samo na tome da od nas traži nadljudske žrtve, nego sam daje žrtvu s kojom se naše žrtve povezuju u jedinstvo ljubavi i dobivaju svoj smisao. Žrtvovanjem Isusa Krista na križu ostvaruje se obećanje blagoslova dano Abrahamu nakon što je pokazao svoju herojsku poslušnost i ljubav prema Svemogućem Ocu.

U odlomku Evanđelja po Marku koji slušamo ove nedjelje opet nailazimo na tipično ljudsku logiku i na to koliko daleko seže ljudsko pouzdanje u Nebeskoga Oca – na Kristovu preobrazbu na brdu Tabor, prva reakcija njegovih učenika je potpuno razumljiva po ljudskom shvaćanju: dobro nam je biti ovdje, ostanimo ovdje, zadržimo se, zbog čega se spuštati dolje gdje farizeji vrebaju svaku priliku da diskreditiraju Isusa, da ga izlože poruzi i osudi,  a s Njime i nas koji smo Njegovi učenici. Zašto se izlagati takvoj muci i nevolji kada možemo uživati u ovakvom sjaju i veličanstvu? Mi ljudi, a tako i Isusovi učenici zaboravljamo, međutim, jednu činjenicu, a to je da Sin Čovječji mora umrijeti, kako kaže samo Evanđelje: „Naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“. Dakle, da bi Isus bio proslavljen mora proći kroz ono što je svakome čovjeku najteže i čega se najviše boji, a to je smrt. Unatoč lijepim Petrovim, a i našim željama, nemoguće je doći do Kraljevstva Božjeg bez da se prođe križni put i pustinja našeg života.

Na takvome putu i u takvoj pustinji jedina stvar koja nam nerijetko ostaje jest vjera i pouzdanje u Gospodina Isusa – jedina duhovna hrana i oslonac, vjera i pouzdanje da nam je i dolinom smrti proći Bog je uvijek s nama, uvijek je uz nas sve do svršetka svijeta. U trenucima kada ovih korizmenih dana i tjedana budemo promišljali o najdubljim otajstvima naše vjere, zamolimo Gospodina da iznad svega produbi i očvrsne našu slabašnu vjeru i pouzdanje u Njegovu savršenu ljubav koja se pokazala i dokazala jedanput zauvijek u Muci, Smrti i Uskrsnuću Jedinorođenoga Sina Božjega.

24/02/2018 18:40