Osvrt na knjigu jezikoslovke Nives Opačić ″Osjenčane riječi″ - pripremio Marito Mihovil Letica

.

″Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena. / Sjena je veća od svjetla, kao moja sjena što je uveče veća od oranice mog djeda. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni. / Mi smo sjene.″

Čuli smo ulomak iz poetizirane proze ″Sjena″ sjajnog i neumrlog Antuna Gustava Matoša. Zapravo je posrijedi lirska pjesma s dosljedno provedenim ritmom, harmonična i gipka. Osobita je resi muzikalnost. Obiluje asonancama i aliteracijama, suzvučjima vokala i konsonanata. Jednostavnim zahvatima dala bi se brzo presložiti u pjesmu slobodnog stiha.

Navedenih se Matoševih rečenica odnosno stihova prisjetih čim sam ugledao naslov ″Osjenčane riječi″ iza kojega se skriva iznimno vrijedno djelo, nova knjiga jezikoslovke i lektorice Nives Opačić.

″Osjenčane riječi″ obuhvaćaju kolumne koje autorica je objavljivala od 2009. do kraja 2014. u ″Vijencu″, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, časopisu koji su davne 1869. pokrenuli znameniti, recimo to tako, ″muži poslijeilirske dobi″ Đuro Deželić, August Šenoa i Ivan Dežman, a u ″Vijencu″ je potom objavljivao, među inima, i Matoš. Kolumne koje piše Nives Opačić iskazuju se višeaspektnošću i slojevitošću: nisu samo jezikoslovne nego i jezičnopovijesne i književnopovijesne, a ima u njima i pouka iz povijesti likovne umjetnosti i glazbe, tako da ih s pravom možemo označiti kulturološkima u pravome smislu toga pojma. Uz etimološke raščlambe čitatelj u kolumnama magistrice Opačić nailazi na autobiografska prisjećanja, usporedbe sadašnjosti s minulim vremenima; uz jezične savjete, gramatičke i pravopisne naputke stoje i skladno se nadovezuju putopisne crtice, etnološka i kulturnoantropološka zapažanja i još mnogo toga. Autorica se pritom iskazuje ne samo erudicijom nego i duhovitošću, tamo gdje je prijeko potrebno i britkom kritikom, a ne manjka ni ironije, svaki put odvagnute i rafinirane. Uvijek ″ad rem″, nikad ″ad hominem″.

Knjiga je u izdanju Matice hrvatske objelodanjena pred kraj 2017. godine te je naišla – kao i obično kada je riječ o neobično vrijednim i pohvalnim djelima Nives Opačić – na veliko zanimanje čitateljske publike. Autorica je u predgovoru napisala da ove objedinjene kolumne obrađuju vrlo raznolike teme te je spomenula primjere i objasnila:

″... od kotača koji se ne vrti, kojekakvih inđipota, raznih nijansi zelene, frigijskih kapa i ostalih kalpaka, od mitri i tijara, od cedulja i ceduljica, posjeta i posjetitelja, čekanja i iščekivanja, do fraka i mufa – a danas su oba ta predmeta već naftalinska – te do jednoga sasvim osobnog opraštanja od dramske i filmske glumice Ane Karić, kad to od mene nitko nije ni tražio ni očekivao. To mi je i drago (da sa mnom u takvim situacijama nitko ne računa), pa mogu napisati ono što mislim i osjećam. [...] Ipak, ono što je zajedničko svim ovim tekstovima jest pronalaženje i onih poveznica među riječima koje se na prvi pogled čine vrlo udaljenima, čak nemogućima. Jer, ako uspiju izaći iz tamnih sjena koje ih obavijaju ili se nad njima nadvijaju, i među njima se nerijetko uspostavlja čvrsta dubinska veza. Prateći te raznoliko osjenčane riječi, nailazila sam na sjene koje su bile svijetle, tek blagi zaklon od sunca, a neke su bile tamne, gotovo nepronične, no zato i izazovnije da otkrijem što u svojoj dubini kriju. Svaki put ako bih to uspjela otkriti, doživjela sam jedan od onih neponovljivih trenutaka koje poznaje svaki istraživač istinski predan svojemu radu. Nije važno bavi li se kemijom, biologijom ili nekom drugom znanošću. Traganje za dubljim smislom (u mojemu slučaju to su riječi) i povezanošću s dosad poznatim elementima, pa, ako je sreće, i pronalaženje veze za kojom tragam čini svako otkriće jedinstvenim, a istraživača nagrađuje neprocjenjivom nagradom – intimnim zadovoljstvom i dubokom zahvalnošću Providnosti što mu je bilo dano da s predmeta svojih istraživanja skine koprene za koje je često mislio da će zauvijek zastirati predmet njegova istraživanja.″

Kolumne koje piše magistrica Opačić ne mogu se vjerodostojno ni prepričati ni sažeti – njih treba jednostavno doživjeti, a to znači pročitati ili, u ovome slučaju, citirati. (Dopustite mi posve osobno pripomenuti da prvo što u ″Vijencu″ pročitam, a taj dvotjednik štijem redovito, jest prilog Nives Opačić.) Za kraj citiram završetak kolumne naslovljene ″Grčka posijana po svijetu″:

″O ʹtisućiʹ i ʹhiljadiʹ, odnosno ʹglazbiʹ i ʹmuziciʹ, pjevaju već i vrapci. Za ʹtisućuʹ naš puk misli da je izvorna hrvatska riječ, za ʹhiljaduʹ da je srpska. No ʹtisućaʹ je slavenizam, a ʹhiljadaʹ grecizam. Kajkavci u značenju 1000 imaju i ʹjezeroʹ , pa onda i ʹjezeračuʹ (novčanicu od 1000 jedinica). Ne vjerujem da je sumnjiv franjevac Andrija Kačić Miošić što u njegovu ʹRazgovoru ugodnom naroda slovinskogaʹ (Mleci, 1756.) sve vrvi od ʹiljadaʹ. / S ʹmuzikomʹ, koju su neki razlikovni rječnici strpali na srpsku stranu, i ʹglazbomʹ stvari stoje ovako: ni jedan ozbiljan rječnik hrvatskoga jezika nije, srećom, napravio ono što su prije dvadesetak godina htjeli nagurati uskogrudni puristi: potpuno izbaciti ʹmuzikuʹ i uvesti samo ʹglazbuʹ. Da je ʹmuzikaʹ srbizam, bi li to značilo da se srpski nametnuo njemačkom (ʹMusikʹ), engleskom (ʹmusicʹ), talijanskom (ʹmusicaʹ) francuskom (ʹmusiqueʹ), čak i turskom (ʹmüzikʹ)? Iz hrvatskoga ne treba izbacivati ʹmuzikuʹ na račun ʹglazbeʹ. Kako bez nje izreći izvedenice: ʹmuzikalanʹ, ʹmuzikalnostʹ (sluh, ali i stihovi), ʹmuziciratiʹ, ʹmuzikologijaʹ, ʹmuzikologʹ? Ako riječi i pokrivaju isto značenje, pravih sinonima nema. Uvijek će jedna biti pogodnija u nekom kontekstu od druge, pa su obje potrebne. Muzika ne potječe, naravno, iz srpskoga, nego iz stare Grčke (ʹmousikéʹ), gdje znači sve što je povezano s umjetnostima, odnosno što pripada muzama (grč. ʹmoūsaʹ). ʹMuzaʹ pak potječe iz ie. [indoeuropskoga] *ʹmen-ʹ, misliti. Da više znamo i mislimo, ne bismo ni ʹmuzejʹ proglasili tek odlagalištem starudije, nego bi preko lat. ʹmuseumʹ bio muzama posvećen kraj, viša škola za poučavanje pjesništva i lijepih umjetnosti. ʹMuzaʹ je i umjetnikovo nadahnuće. I mene je neka pohodila kad sam se ovoliko raspisala.″