Peta nedjelja kroz godinu (B) – p. Alan Modrić

U našem vjerskom i duhovnom hodu kroz život jedno od pitanja koja nam se nameću jeste i pitanje o postojanju patnje i boli u ovome svijetu: koji je razlog da toliki broj osoba, obitelji, pa čak i cijelih naroda pati? Tražeći odgovor na ovakvo egzistencijalno pitanje, ljudsko se biće susreće sa svojim ograničenjima, kako tjelesnim, tako i umnim i duhovnim, jer u dodiru s patnjom počinjemo shvaćati koliko smo slabi i krhki, koliko još mnogo toga nismo spoznali unatoč svemu našem tehnološkom i znanstvenom napretku, jednostavno još uvijek ima mnogo stvari i pojava koje nam izmiču i koje, koliko god se mi trudili, ne možemo kontrolirati niti predvidjeti. Problem nastaje kada čovjek u nemogućnosti da svime ovlada i da sve spozna počinje gubiti strpljenje i mir, počinje optuživati za svoje stanje sve i svakoga, pa čak i samoga Boga, ne razumijući da su patnja i bol tajna koju nikada nećemo do kraja shvatiti, ali koju možemo prihvatiti i s kojom se možemo s Božjom pomoći na jedan, ljudskom umu nedokučivi, način saživjeti do te mjere da u takvoj situaciji sazrijevamo i rastemo, da unatoč patnji i boli, kako tjelesnoj, tako i psihičkoj i duhovnoj, živimo u miru i spokoju sa samima sobom, s drugima, pa čak i sa samom patnjom.

U prvom čitanju koje slušamo na 5. nedjelju kroz godinu susrećemo biblijski lik Joba, koji je simbol patnika, simbol osobe koja unatoč svemu onome što ga je zadesilo nastavlja tražiti Boga, ne zadovoljava se tumačenjima prijatelja koji mu govore da je sigurno nešto teško sagriješio kada ga je stigla takva nevolja. Job duboko u svome srcu zna da je Bog iznad takvih ljudskih poimanja, i da se ne spušta na razinu onoga kojemu je glavna briga kako nas kazniti, nego je ponajprije onaj koji se skrbi za naše spasenje i vječni život. Međutim, sva ta spoznaja ne čini Joba naivnim, on pred vlastitom nevoljom ne zatvara oči, ne zavarava se, ne govori da to nije ništa, nego iznosi činjenice: «Kao što trudan rob za hladom žudi i kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene». Job svoju bol stavlja pred onoga za kojega svom dušom zna da je jedini kadar odgovoriti na situaciju boli i patnje.

I odgovor stiže u liku Gospodina Isusa Krista kojega u Evanđelju 5. nedjelje kroz godinu promatramo dok liječi bolesti svake vrste, izgoni zloduhe, propovijeda Radosnu vijest. On je taj koji pobjeđuje patnju, i to najviše na način da daje snagu, mir i utjehu u trenucima kada patnja i bol postaju neizdrživima. Zanimljivo je uočiti da je s Isusovim djelovanjem ozdravljanja usko povezana aktivnost izgonjenja zloduha, zloduha očaja, beznađa, bijesa, nestrpljenja, koji je vrlo često nazočan kada se netko nađe u situaciji patnje i boli. Nije najveći problem imati teškoće, trpjeti tjelesno, psihički ili duhovno, najveća je kušnja oduprijeti se padu u duboku tugu i beznađe zbog svega toga, izgubiti u duši bilo kakav tračak svijetla i mira. U takvim kušnjama u pomoć nam uvijek dolazi Gospodin Isus koji je jedini kadar istinski i u potpunosti pobijediti sve ono zlo koje nas napastuje u najtežim trenucima života.

Kao reakcija na Gospodinovo djelovanje treba doći naša veća revnost u služenju i svjedočenju za Isusa Krista – tako punica Šimuna Petra, čim ozdravi, odmah se daje na posao posluživanja Gospodina i njegovih učenika. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima još jasnije objašnjava koje je naše najveće poslanje: «Jao meni ako evanđelja ne navješćujem». A naviještati evanđelje, to se ne radi samo propovijedanjem i objašnjavanjem Božje riječi sadržane u Svetome pismu, nego i molitvom, pokorom, djelima ljubavi. To se poslanje ispunjava i strpljivošću u nevoljama, mirom u najtežim životnim situacijama, vjernim nošenjem križa boli i patnje: koliki su samo bolesnici i patnici svojim ponašanjem svjedočili Božju moć i milost, kolika su se obraćenja obitelji dogodila upravo u situacijama kada su osobe okupljene oko samrtne ili bolesničke postelje jednoga ljubljenog člana obitelji vidjeli kako dotična osoba s mirom dočekuje svoga Gospodina i prima njegovu snagu i milost! I stoga, draga braćo i sestre, molimo Gospodina da nam u takvim prilikama bude milostiv, da se oči našega srca i duše otvore njegovom svemoćnom i blagotvornom djelovanju, tako da i u najtežim trenucima života smognemo snage da svjedočimo za Njega i Njegovo Kraljevstvo!