Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Svijet \ Kultura

O odnosu kršćanstva i filozofije - Marito Mihovil Letica

Auguste Rodin, Mislilac - AFP

14/01/2018 15:48

O odnosu kršćanstva i filozofije, u prvome redu Platonove – Marito Mihovil Letica:

Nemali je broj kršćanskih vjernika sklonih ustvrditi da su filozofi i filozofija zapreka istinskoj kršćanskoj vjeri te se u nastojanju da opravdaju svoj protufilozofski fideizam običavaju pozivati na Pavlovo iskustvo u Ateni, o čemu čitamo u 17. poglavlju ″Djela apostolskih″: ″Dobacivahu mu i neki od epikurejskih i stoičkih filozofa. Jedni su govorili: ʹŠto bi htjela reći ta čavka?ʹ Drugi pak: ʹNavješćuje, čini se, neke tuđe bogove.ʹ Jer navješćivaše Isusa i uskrsnuće.″

S obzirom na ateizam i religioznost, mnogoboštvo i jednoboštvo antičkih filozofa, bit će korisno navesti ono što je Joseph Ratzinger napisao u bilješci unutar svoje knjige ″Uvod u kršćanstvo″ objavljene 1968.:

″Potrebno je samo spomenuti da je antička filozofija poznavala filozofske ateiste (Epikur, Lukrecije itd.) i filozofske monoteiste (Platon, Aristotel, Plotin), ali da su religiozno i jedni i drugi bili politeisti. To je činjenica o kojoj se malo vodi računa zbog jednostranog povijesnofilozofskog načina promatranja. Tek je na ovoj pozadini vidljiva revolucionarnost kršćanskog stava, u kojemu filozofska i religiozna orijentacija bivaju identične.″

Joseph Ratzinger dakle nije govorio o suprotstavljenosti filozofske i religiozne orijentacije, nego o njihovoj identičnosti u okrilju kršćanske vjere. U istoj knjizi Ratzinger piše o opredjeljenju rane Crkve za filozofiju pri čemu kaže da je kršćanstvo ″odlučno i smiono izvršilo svoj izbor i svoje pročišćenje time što se odlučilo za Boga filozofâ, protiv bogova religijâ. Kad bi se pojavilo pitanje kojem bogu odgovara kršćanski Bog, možda Zeusu ili Hermesu, ili Dionisu, ili kojem drugom, odgovor je glasio: nijednomu od njih. Ni jednomu od bogova kojima se molite, već jedino onomu kojemu se ne molite, onom Najvišemu o kome govore vaši filozofi.″

Trideset godina nakon objavljivanja Ratzingerove knjige ″Uvod u kršćanstvo″, odaslao je 1998. papa Ivan Pavao II. encikliku ″Fides et ratio″ gdje u posveti kaže da ″vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine″. U broju 3 te enciklike piše:

″Raznovrsne su mogućnosti kojima se čovjek može poslužiti kako bi podupro napredovanje u istinama koje valja spoznati i time svoju egzistenciju učinio što ljudskijom. Među njima se ističe filozofija koja izravno pomaže da se pravo postavi pitanje o smislu života te mu se zacrtaju obrisi odgovora: stoga se ona pokazuje jednom od najplemenitijih ljudskih zadaća.″

Tu plemenitu zadaću prigrlili su crkveni oci u prvim stoljećima kršćanstva. Sveti Aurelije Augustin, veliki crkveni otac i naučitelj, kojega s pravom držimo ″učiteljem Zapada″, izgradio je velebni teološki i filozofski kršćanski sustav umnogome utemeljen na Platonovu misaonom nasljeđu. Primjerice, Augustin daje duši prvenstvo u odnosu na tijelo te u djelu ″Ispovijesti″ kaže ″Boga i dušu želim upoznati.″ Duša u Augustinovu poimanju ne samo da misli nego i hoće, voli i žudi, čezne u Erosu za dobrom. Taj primat duše, voluntarizam i čežnja za Erosom i dobrom, velikim su dijelom platonovski, kao i Augustinovo tumačenje zla u svijetu. Zlo nema vlastiti samostalni zbiljski bitak, nego se iskazuje kao nedostatak (privacija) dobra, pa stoga zlo i ne može opstojati nego u dobru, ali ne u savršenomu Dobru. Tako naučava sv. Augustin. A za Platona je u hijerarhiji idejâ najviša ideja dobra, koja sadržava sve druge ideje: ona je izvor bitka i bîti, svrhovit sadržaj svega što jest.

Platon je čvrsto vjerovao kako duša nastavlja živjeti nakon čovjekove smrti te da u vječnosti dobiva zasluženu nagradu ili kaznu. Uz to možemo neobičnom i poticajnom za razmišljanje uzeti činjenicu da je Platon u djelu ″Država″ naslutio i nagovijestio Isusa Krista ništa manje pronicavo i dalekosežno nego što to učiniše starozavjetni proroci. Veliki grčki filozof postavio si je pitanje što bi se u ovome svijetu dogodilo s čovjekom koji je beskrajno i savršeno pravedan te je dospio do zaključka da bi takav čovjek završio na križu. Joseph Ratzinger u knjizi ″Uvod u kršćanstvo″ o tome kaže:

″... Platon dolazi do sljedećih zaključaka: pravednost jednog čovjeka tek je onda savršena i prokušana, kada on na sebe uzme pričin nepravednosti. Tek tada se pokazuje kako se on ne povodi za mišljenjima ljudi, nego da se zalaže za pravednost isključivo radi nje same. Prema Platonu, dakle, čovjek, koji je uistinu pravedan, u ovom će svijetu nužno biti nepriznat i progonjen. Štoviše, Platon se ne ustručava napisati: ʹOni će reći da će pravedan čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka, i, poslije svih tih muka, najzad još i razapet na križ...ʹ Ovaj tekst, napisan 400 godina prije Krista, kršćanina će se uvijek duboko doimati. Ovdje se, na temelju ozbiljnog filozofskog razmišljanja, izriče slutnja da savršeni pravednik u svijetu mora biti razapeti pravednik.″

Nema sumnje da je Platon svojim ispravnim umovanjem dospio na sam prag kršćanstva i možemo predmnijevati kako bi ga – da je kojim slučajem živio nakon Krista – po svoj prilici prigrlio. Tragajući u kozmičko-metafizičko-antropološkoj perspektivi za onostranošću filozofije, Platon se u dijalogu ″Timej″ poslužio vrlo lijepom slikom rekavši da je čovjek ″nebeska biljka″ koja ima korijen u temelju svijeta te se izobrazbom i odgojem, znanjem i vjerom čovjek otklanja od besmisla i kaosa prouzročenoga beskonačnom i neutaživom požudom. U toj čovjekovoj borbi i drami bivanja uzor i vječni prauzor može mu i treba biti Bogočovjek Isus Krist, Svedržitelj, koji bogočovještvom sintetički potire sve suprotstavljenosti između zemaljskih horizonata i nebeskih perspektiva, između materije i duha, prolaznosti i vječnosti; koji svojim uskrsnućem i uzašašćem lomi smrt, harmonizirajući biološki i eshatološki život. Tako će smrtni čovjek nadvladati i nadići granicu između ovostranosti i onostranosti, granicu iznad koje bi bez Krista Kralja kraljevali samo kaos, ništavilo i propast za vječnost.

14/01/2018 15:48