Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Svijet \ Društvo

O učinku i nasljeđu Oktobarske revolucije - Marito Mihovil Letica

Naoružani vojnici nose zastavu s natpisom 'Komunizam' dok marširaju prema Moskovskom kremlju (Rusija, listopad 1917.) - AP

31/12/2017 15:59

Osvrt na učinke i nasljeđe Oktobarske revolucije, kojoj je ove godine obilježena stogodišnjica – pripremio Marito Mihovil Letica:

Započinjemo konstatacijom da relevantne i naširoko prihvaćene procjene govore kako je komunizam u svijetu odnio između 85 i 100 milijuna ljudskih života. Taj broj žrtava komunističke ideje višestruko nadmašuje ònē koje su fašizam i nacizam prouzročili zajedno. Uz izravno pogubljene tu pridolaze i ljudi koji su tijekom dugih sedam desetljeća 20. stoljeća skončali od bolesti, iscrpljenosti i torture u različitim logorima, gulazima, sanatorijima; od Azije i Europe do Južne i Srednje Amerike. U te žrtve ubrajamo i oko 300.000 ljudi umrlih od gladi u Sjevernoj Koreji početkom 1990-ih. Još je pogubniji bio tzv. Gladomor (ili ukrajinski rečeno ″Holodomor″), tj. kolektivno umorstvo glađu, kada je 1932. i 1933. u sovjetskoj Ukrajini, sjevernome Kavkazu i području oko rijeke Volge umrlo između 5 i 7 milijuna ljudi, a neki istraživači govore o čak 10 milijuna. Raphael Lemkin – poljski pravnik židovskoga podrijetla, jedan od autora definicije pojma ″genocid″ – označio je taj sovjetski komunistički zločin sintagmom ″klasični genocid″. Milijuni Ukrajinaca, čija je žitorodna domovina bila najbogatije poljodjelsko područje u Sovjetskome Savezu, umrli su od gladi zbog Staljinove prisilne kolektivizacije i neizdrživoga povećanja obvezne kvote ukrajinskog udjela u prinosu žita u državne zalihe.

Nerijetko se može čuti i pročitati da je tek sa Staljinom došlo do izopačenja i izdaje izvorne komunističke revolucionarne ideje; a da su Marx, Engels i Lenjin imali dobre i plemenite namjere uspostaviti jednakost, ravnopravnost i slobodu za sve ljude. Ništa pogrješnije od toga! Komunistima svojstvena nedemokratska praksa, koja uključuje državni teror, proizišla je iz ideološki motiviranog i totalitarnog karaktera same komunističke ideje.

Naime, kada su u ljeto 1918. izbili u središnjoj Rusiji nemiri nezadovoljnih seljaka, Lenjin je zapovjedio da se odgovori državnim terorom. ″Kulački″ otpor treba biti slomljen bez milosti, zahtijevao je njemački špijun Lenjin nadalje napisavši da je potrebno dati primjer tako što će, između ostaloga, biti javno obješeno najmanje stotinu tih, prema njegovim riječima, ″poznatih krvopija″.

Malo je poznato da je pojam ″holokaust″ u novijemu smislu te riječi prvi uporabio u 19. stoljeću nitko drugi doli Karl Marx glavom i bradom. Riječ ″holokaust″ tisućljećima je stara; dolazi iz grčkoga jezika i označava žrtvu paljenicu, spaljivanje neke žrtvene životinje do pepela. Naš Marko Marulić u ″Juditi″ rabi hrvatsku riječ ″saužgi″ u stihu ″Saužge činiše gori na oltare″ te na margini stranice objašnjava ″Saužgi djački se zovu holocausta.″ A Karl Marx, njemački ateist židovskoga podrijetla, čiji su pretci prešli na protestantizam, napisao je ovo: ″Glavna misija svih rasa i ljudi, velikih i malih, jest da nestanu u revolucionarnom holokaustu.″ Marx je prvi uporabio i sintagmu ″diktatura proleterijata″, koja se odnosi na bespoštednu borbu protiv svih klasnih neprijatelja i neistomišljenika, svih što smetaju uspostavi besklasnog društva i komunističkog poretka.

Nadalje, Marx je Hrvate smatrao ″nepovijesnim narodom″, ″otpatkom″, a slično je mislio i o drugim Slavenima. Za Hrvate je rekao da su ″šljam″ (″Abschaum″), za Čehe da su ″psi″ (″Hunde″). A Carsku Rusiju smatrao je Marx najreakcionarnijom europskom zemljom. No ironija je povijesti htjela da su upravo u slavenskoj Rusiji revolucionari došli na vlast i uspostavili prvu državu s komunističkom (proleterskom) diktaturom. K tome su do samoga kraja 80-ih godina 20. stoljeća sve slavenske zemlje imale socijalističko ekonomsko-političko uređenje. Primjedba da su se Marxova predviđanja o Slavenima – kao i o svemu ostalom – pokazala pogrešnima i pogubnima, ne ostavlja mjesta argumentiranim osporavanjima.

Državni teror, masovna smaknuća, logori i zatvori za političke neistomišljenike, traženje i izmišljanje državnih neprijatelja, nasilno gušenje reformskih pokreta i nastojanja, prisilna kolektivizacija sela, protivljenje tržišnom gospodarstvu i slobodnom poduzetništvu, cenzura tiska i progon slobodomislećih novinara, potiskivanje religije i represija nad vjerskim zajednicama uključujući ubojstva svećenika i vjernika laika, zatiranje same pomisli na višestranačke demokratske izbore te gaženje svih oblika građanskih i ljudskih prava, pa tako i prava na slobodno izražavanje misli i vjerovanja – jest zlokobna crvena nit koja povezuje Josifa Visarionoviča Staljina i Josipa Broza, Mao Ce-tunga i Pola Pota. Oni su samo neki od komunističkih vođa koje, s obzirom na brojnost žrtava i krvavi trag koji su ostavili – povijest pamti kao najveće zločince 20. stoljeća.

No još je uvijek nepoželjno, barem u Hrvatskoj, otvoreno i odveć glasno govoriti o zabludama i žrtvama komunizma. Tko se na to odvaži, može očekivati da će biti etiketiran kao revizionist, natražnjak, desničar, klerofašist i tomu slično. Tako su mlađahni cvjetovi naše humanističke i društvene inteligencije, studenti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, početkom studenog ove godine objesili na fakultetsku zgradu transparent s parolom ″Proleteri svih zemalja, ujedinite se!″ ispod čega su stajali stisnuta pesnica i crvena zvijezda petokraka, a na kip ispred fakulteta stavili su crvenu komunističku zastavu. Tako su obilježili stogodišnjicu ″crvenog oktobra″. Možete li zamisliti što bi bilo da se netko usudio tako slaviti dolazak na vlast Mussolinijeva fašizma ili Hitlerova nacionalsocijalizma?

Trebalo bi te revolucionarne studente Filozofskoga fakulteta, samozvane antifašiste i internacionaliste opsesivno uvjerene u svoj progresizam i elitizam, upitati znaju li što je o svemu tome rekla filozofkinja Arendt. Hannah Arendt – jedna od najznačajnih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, Židovka odgojena u socijaldemokratskoj obitelji, protivnica svih totalitarizama, koju je progonio i zatvarao Gestapo – izjavila je nakon Drugoga svjetskog rata: ″Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.″ Možemo samo zaključiti: Pametnomu dosta!

31/12/2017 15:59