2017-12-24 18:28:00

Formula ″Isus Krist″ u svjetlu Božića – prilog Marita Mihovila Letice


Polazimo od kristološke formule ″Isus Krist″, koju mnogi doživljavaju kao Isusovo ime i prezime. No, u ono vrijeme ne bijaše prezimenâ. Podsjetimo se da su nastala, između ostaloga, prema očevu imenu ili prema nekom zanimanju koje se prenosilo naraštajima, kako nastadoše ovdašnja prezimena Lončar, Kovač, Mlinarić, Drvodelić i slično. Primjerice, u Židovâ ″Josef ben Matitjahu″ znači ″Josip sin Matijin″, kao što u Hrvatâ (i drugih naroda slavenske kulturnojezične pripadnosti) prezimena Petrović i Petrov, Ivanović i Ivanov ukazuju na stanovitoga oca-rodonačelnika Petra odnosno Ivana.

Isus bijaše sin Josipov, a s obzirom na preegzistentnu narav Isus je ″jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga″, kako ispovijedamo u ″Nicejsko-carigradskome vjerovanju″. Isus po zanimanju, kao i njegov poočim Josip, bijaše drvodjelac, a po pozivu i naslovu Isus jest Krist, Mesija, Pomazanik. ″Evanđelje po Mateju″ započinje ″rodoslovljem Isusa Krista, Sina Davidova, sina Abrahamova″, gdje naposljetku čitamo: ″Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist″ (Mt 1,15-16). Josip pripada Davidovoj lozi, njegovu kraljevskom rodu, te je upravo po Josipu Isus potomak Davidov. Valja pripomenuti da je ″Sin Davidov″ Izraelov mesijanski odnosno kristološki naslov kojemu je temelj u Natanovu proročanstvu iz ″Druge knjige o Samuelu″. Tamo među inim čitamo i ove Jahvine riječi: ″... podići ću tvoga potomka nakon tebe [...]. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin″ (2 Sam 7,12-14).

Isus je Mesija ili Krist. Taj naslov novozavjetni spisi drže središnjim. Osobito jasno i izričito pojavljuje se u sinoptičkim evanđeljima na dva mjesta: riječ je o razgovoru kraj Cezareje Filipove te o Isusovu priznanju pred Velikim vijećem. Kraj Cezareje na Isusovo pitanje ″A vi, što vi kažete, tko sam ja?″, Šimun Petar odgovara: ″Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga″ (Mt 16,15-16). Tu je Isusovu mesijanstvu pridodano i božansko sinovstvo. Unutar ″Evanđelja po Ivanu″ osobito je u tom smislu važan Isusov razgovor sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu, kojom prilikom se Isus jasno očituje Kristom: ″Kaže mu žena: ʹZnam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.ʹ Kaže joj Isus: ʹJa sam, ja koji s tobom govorim!ʹ″ (Iv 4,25-26).

Istinu da je Isus doista Mesija ili Krist ili Pomazanik (što su hebrejski, grčki i hrvatski izrazi istoga kristološkog naslova), ponavljamo i potvrđujemo svaki put kada kažemo ″Isus Krist″. Naime, kada reknemo ″Isus Krist″, mi smo sržno iskazali najvažniju istinu kršćanske vjere: Isus jest Krist! Izrekli smo temeljnu kristološku istinu, premda je glagol ″jest″ – vječni, posvudašnji i nenadvladivi Kristov prezent ″jest″ – ostao implicitan, neizrečen. ″Prije negoli Abraham posta, ʹJa jesam!ʹ″, kaže Isus u Ivanovu evanđelju (Iv 8,58). To rekavši vječni se Sin Božji sklonio pred samozvanim pravovjernim Židovima koji ga htjedoše kamenovati. Vječni, nebeski Sin Božji i sâm Bog, pokazao se Isus Krist ujedno ranjivim čovjekom iz Nazareta koji se sklanja pred bačenim kamenjem. Još je nemoćniji bio Isus kada se u betlehemskoj rodio štalici. Odmah potom bili su Marija i Josip prisiljeni bijegom u Egipat spašavati život novorođenoga djetića, sklanjajući ga od zatornoga gnjeva Herodova. Ta otajstvena dijalektika božanske svemoći i ljudske nemoći prisutna je i u Božiću i u Uskrsu, u događajima rođenja, smrti i uskrsnuća Isusa koji je Krist.

Kada reknemo ″Isus Krist″, izrazili smo ovu temeljnu istinu: u betlehemskoj štalici rođeni, zemaljski, povijesni, preduskrsni Isus iz Nazareta i nebeski, kozmički, poslijeuskrsni Krist, Svevladar svemira i Kralj vjekova – jedna su te ista osoba, i to stvarna.

Nalazimo se pred pitanjem: Što je s Kristovim rođenjem došlo na zemlju? Što slavimo Božićem? Rođenje Isusovo povijesni je i natpovijesni, teološki i kozmički događaj. Nebo je kao nikada do tada zamilovalo i poljubilo zemlju. Taj se nebeski cjelov, očinski i kozmički, iskazao u spasonosnom rođenju Isusovu. Nazarećanin Isus – zato što nije samo čovjek nego i Bog, pravi Bog i potpuni čovjek, nama u svemu jednak osim u grijehu – uzorni je lik čovjeka koji je pozvan da nas pomiri i sjedini s Bogom. To je Isusov mesijanski i spasiteljski poziv, to je poslanje Bogočovjeka Isusa Krista.

Ne dopustimo da nas varljivo blještavilo izvanjskoga svijeta zaslijepi da ne mognemo razaznati Svjetlo istinsko i dubinu božićne poruke. Božić ne smije biti sveden na komercijalizaciju i materijalističku zabavu, nego nas treba navesti na kontemplaciju i duhovnu obnovu.

Nažalost, posvjetovnjenje i obezličenje Božića možemo između ostaloga prepoznati u tobože korektnom i neutralnom načinu čestitanja ″Sretni blagdani!″ Tu su prešućeni i odbačeni i Bog i Božić. Međutim, ònī koji iz javnoga diskursa odbacuju Boga i Božić tvrdeći da im nema mjesta u sekularnoj državi, ne će odbiti božićnicu. Zanimljiv je to spoj sekularizma, materijalizma i nedosljednosti.

U vezi s načinom čestitanja Božića možemo se ugledati na pravoslavne kršćane, našu istočnu braću u Kristu, koji na crkvenoslavenskome jeziku čestitaju ″Hristos se rodi!″ i uzvraćaju ″Vaistinu se rodi!″ To je sržna i cjelovita potvrda kršćanske vjere: djetešce Isus koje se rodi u štalici u Betlehemu jest izvan svake sumnje, doista, uistinu Krist, Mesija, naš Spasitelj i Otkupitelj. Time su u prerečenome obliku zapravo ponovljene riječi Petrove kraj Cezareje Filipove i Isusove na Jakovljevu zdencu. Imajmo pritom na umu stihove iz Proslova ″Evanđelja po Ivanu″ gdje čitamo: ″Svjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, / dođe na svijet″ (Iv 1,9).

Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, na dobro vam došlo sveto Porođenje Gospodinovo! Sretan vam Božić!








All the contents on this site are copyrighted ©.