Je li latinski doista mrtav jezik?, pita se Marito Mihovil Letica

Često možemo čuti da je latinski mrtav jezik. Istina je, doduše, da latinski još od srednjega vijeka nema izvornih govornika, da nikomu nije materinski; na njemu ne pjevaju djeci uspavanke niti mudruju u gostionicama – no ipak ne bismo smjeli iz toga olako i nekritički zaključiti da je riječ o mrtvom jeziku. Uostalom, liječnici nam, pišući dijagnoze i propisujući terapiju na latinskome, često spašavaju živote. Bi li to mogli činiti služeći se mrtvim jezikom?

Latinski jezik na posve određeni način živi u svojim izravnim potomcima, romanskim jezicima: tako se latinski iskazuje svojevrsnom materom jezicima koji su materinski otprilike trećini današnjih Europljana (″mater″ je, ne zaboravimo, latinska riječ). No, još važnijom biva okolnost da se latinski u obliku usvojenih internacionalizama rabi u većini jezika, kako romanskih tako i neromanskih. Primjerice, glagoli ″animirati″, ″afirmirati″, ″detektirati″, ″kontrolirati″, ″negirati″, ″preferirati″, ″reagirati″, ″renovirati″..., imenice ″ambijent″, ″akcija″, ″emocija″, ″fakultet″, ″koncept″, ″mašina″ ili ″makina″, ″medicina″, ″subjekt″, ″objekt″, ″projekt″, ″regija″, ″reklama″, ″student″, ″sugestija″, ″superlativ″, ″trajekt″, ″tradicija″..., zatim titule ″doktor″, ″magistar″, ″profesor″...; titula ″inžinjer″ došla je iz francuskoga, ali je i njoj podrijetlo u latinskome ″ingenium″, u značenju ʹoštroumlje, dosjetljivostʹ. To su samo neki u nepreglednome oceanu latinizama koje svakodnevno rabimo.

Nadalje, ako kažem da sada slušamo emisiju Vatikanskoga radija, uporabio sam nekoliko riječi koje potječu iz latinskoga jezika: ″emisija″, ″radio″, ″vatikanski″. Kada bismo iz globalno rasprostranjenog i utjecajnog engleskog jezika (koji nije romanski, nego germanski) uklonili sve riječi latinskoga podrijetla – bio bi toliko okljaštren da bi postao nefunkcionalan. Primjerice, latinske riječi ″actio″, ″populus″, ″december″, ″natio″, ″alibi″, javljaju se u engleskome jeziku, prilagođene, da ne velimo iskrivljene u obliku i izgovoru, kao ″action″, ″people″, ″december″, ″nation″, ″alibi″.

Latinski je i danas jezik sveučilišta, medicine, prava, botanike, zoologije i drugih i znanosti. Latinski je službeni jezik države Vatikan; ne samo da su njime napisani vatikanski dokumenti (ili, ispravnije rečeno, vatikanska dokumenta) nego latinski u Vatikanu možemo susresti i na ekranima bankomata.

Recimo i to da se latinski jezik kao službeni govorio u Hrvatskome saboru do 1847. Sve dok se Hrvati nisu dogovorili da im zajednički jezik bude izgrađen na novoštokavskoj osnovici, ne bijahu sazreli uvjeti za uvođenje hrvatskoga kao službenog jezika – latinskim su se mudro štitili od utjecaja njemačkoga i mađarskoga. Nadalje, u katoličkom se bogoslužju latinski rabio među Hrvatima (ali i drugim narodima katoličke vjere) sve do 60-ih godina 20. stoljeća, tj. do Drugoga vatikanskog koncila. Dakle, neizmjerno je velika važnost latinskoga jezika u crkvenoj, političkoj i općekulturnoj povijesti hrvatskoga naroda, ali i cijeloga zapadnog kulturnog kruga.

O kulturi latinskoga jezika marno skrbi, čuva je i promiče prof. dr. sci. Jozo Marević, hrvatski leksikograf. Rođen 1940. u Bagalovićima kraj Metkovića, završio je Jozo Marević osnovnu školu u Opuzenu, a klasičnu gimnaziju u Dubrovniku na Isusovačkome kolegiju (Collegium Ragusinum). Diplomirao je njemački jezik i književnost te latinski jezik i književnost, magistrirao je i doktorirao na temu pedagoškog marketinga. Predavao u osnovnoj i srednjoj školi, a od 1971. do umirovljenja bio je zaposlenik u Školskoj knjizi, gdje je dugi niz godina vodio društveno-humanističko uredništvo. Na najvećoj svjetskoj smotri knjiga u Frankfurtu organizirao je i vodio nastup hrvatskih nakladnika od 1990. do 1994.

Od brojnih djela Joze Marevića bit će spomenuta tri: ″Hrvatsko-latinski rječnik″, ″Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik″ te knjiga latinskih izreka ″Latinski zauvijek – Latinum in aeternum″. Za ″Hrvatsko-latinski rječnik″ dobio je 1998. godišnju državnu nagradu ″Mate Ujević″ za najbolje leksikografsko djelo u protekloj godini, a 2001. Dubrovačko-neretvanska županija nagradila ga je za ″Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik″.

Godine 2015. dao je Jozo Marević otisnuti svoj ″Osmojezični medicinski enciklopedijski rječnik″: latinski, engleski, francuski, njemački, španjolski, talijanski, esperanto i hrvatski. Posrijedi je prvi takav rječnik u svijetu. Odlikuje se opsežnošću i ujedno konciznošću, informativan je i pregledan: ima 3 184 stranice enciklopedijskog formata, sadržava 50 000 pojmova odnosno jezičnih jedinica i sintagma. Autor je na njemu radio više od jednoga desetljeća.

″Unatoč tomu što je do sada latinski bio univerzalni jezik u medicinskoj znanosti i praksi, u novije se doba sve više odstupa od unificirane komunikacije te se počinju rabiti nacionalni jezici, što nerijetko dovodi do nerazumijevanja i nesnalaženja; stoga je diljem svijeta izrađeno više dvojezičnih, trojezičnih i četverojezičnih rječnika, a ja sam smatrao da je potreban osmojezični rječnik″ – objasnio je Jozo Marević motive i razloge nastanka svojega djela, koje s pravom možemo ocijeniti velevrijednim i kapitalnim. Autor je k tome istaknuo da će ovaj rječnik omogućiti ispravno i ujednačeno ispisivanje dijagnostičkih nalaza, recepata; bit će od pomoći i pri određivanju vrste, načina i vremena terapijskih postupaka te označavanja lijekova, a pacijentima u bilo kojem dijelu svijeta pružit će mogućnost da točno i ispravno shvate nalaz, liječničke upute i preporuke.

Uistinu, ″Osmojezični medicinski enciklopedijski rječnik″ autora prof. dr. sci. Joze Marevića zavrjeđuje veliku pohvalu i zdušnu preporuku. Završavamo izvatkom iz recenzije prof. dr. sci. Pavla Knezovića:

″... zaključujem da je [...] stručno i znalački sastavljen, da auktor svojim pristupom zadovoljava sve recentne leksikografske i medicinske standarde, da ih jezičnim fundusom proširuje a sveukupnim tezaurusom i nadmašuje, da je ovakav rječnik prvi u hrvatskoj medicinskoj znanosti i da će kao takav obogatiti medicinsku leksikografiju i hrvatsku kulturu...″