Druga nedjelja Došašća - p. Mislav Skelin

Božja se volja u Knjizi Izaijinoj očituje kao volja da utješi svoj narod. Vrijeme u kojemu je prorok izgovarao ovu utjehu bilo je teško za Izraelce – vrijeme babilonskog sužanjstva. Ono se počelo primicati kraju jer je Izrael našao snage suočiti se sa svojim grijesima koji su ga i doveli do ropstva. Po patnji i spoznaji bio je sve više otvoren utjesi i oslobođenju koje mu je Bog pripravio. Vjerni Izraelci pripravljali su put Gospodinu i poravnavali mu staze. Velika pouka Izaijine knjige govori nam da je Bog blizak pojedincima i narodima u vremenima teškoća, ma koliko se ljudima činio dalekim i odsutnim.

„Gle, Gospodin dolazi u moći, mišicom svojom vlada.“ Božja je svemoć nad ljudskom poviješću i nad tijekom događaja i važno je u nju povjerovati. Tajanstvena je i može dotaknuti srca ljudi. Spoznaju je ljudi ponizne vjere, često i u križu i slabostima. Osim razmišljanja o babilonskom sužanjstvu, važno je tražiti Božju svemoć, Providnost i ljubav u današnjem svijetu, u našoj Hrvatskoj, u našoj obitelji i u životu svakoga od nas. Nimalo lak zadatak. Mnogi bi se na ove riječi samo nasmijali i odmahnuli rukom. Razumijemo ih. Mi vjernici ipak nemamo pravo na odmahivanje rukom ma koliko crnila i zla bilo u svijetu u kojem živimo. Druga Petrova poslanica nam govori: „Kad se sve ima tako raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i u pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak dana Božjega…“, „Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju obraćenju“. Vjerojatno su ponizni vjernici oni koji i danas imaju zadatak pripravljati Bogu put. Ali gdje i kako započeti?

Prije godinu dana papa Franjo obratio se isusovcima, želeći ih ohrabriti na djelovanje u današnjem svijetu. Papine ponešto iznenađujuće riječi prekrasan su odjek Knjige Izaijine i zapravo su korisne svakome vjerniku. Tako papa Franjo potiče: „Zadaća isusovaca je tješiti kršćanski puk kako nam neprijatelj ljudske naravi ne bi oduzeo radost – radost evangelizacije, radost obitelji, radost Crkve, radost stvorenja… Kako nam radost ne bi ukrao niti nas obeshrabrio pred veličinom zla u svijetu i pred nesporazumima onih koji žele činiti dobro, te kako je ne bi zamijenio ispraznim radostima koje su uvijek nadohvat ruke. Ta služba radosti i duhovne utjehe ukorijenjena je u molitvi. Sastoji se u poticanju nas samih i svih ostalih da uporno od Boga tražimo utjehu. Ako se netko smatra nedostojnim utjehe (što je vrlo često u praksi), neka barem zbog ljubavi prema Evanđelju bude uporan u traženju, jer radost je temelj Evanđelja, i neka je traži zbog ljubavi prema drugima, prema svojoj obitelji i prema svijetu. Radosna vijest ne može se priopćiti tužnim licem. Radost nije dekorativni višak, nego jasan odraz milosti: odražava ljubav koja je aktivna, djelatna, prisutna“.

Želimo li u današnjem svijetu pokušati živjeti po ovim riječima pape Franje potrebna je osobita hrabrost. Ta osobita hrabrost je proročka hrabrost. Hrabrost Izaije i Ivana Krstitelja. Oni su proroci vremena Došašća, a Došašće je vrijeme radosti – od slušanja Riječi Božje i prekrasnih pjesama do druženja uz čaj nakon zornica. Kada se pitamo kako bi trebali izgledati i djelovati proroci današnjice vjerojatno ih rijetko zamišljamo kao one koji zlo i beznađe pobjeđuju radosnom vjerom i utjehom. A što je zapravo potrebnije čovjeku nego istinska radost i utjeha i to baš u vremenima kada ih ima malo ili kada su lažne? Zato nemojmo se bojati moliti i primiti od Boga proročki dar utjehe i radosti. Tješimo i uzradujmo naše najbliže, one koji su u tuzi, tješimo i uzradujmo našu potištenu Hrvatsku kako bi izašla iz ropstva beznađa, zazivajmo Božju utjehu i radost nad cijelim svijetom.