M. M. Letica o knjizi Žarka Dadića ″Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata″

Nerijetko svjedočimo da su s pojmovnom odrednicom ″srednji vijek″ povezane najtvrdokornije predrasude. Sàma ″predrasuda″ ne bi bila toliko problematična kada bi realni sadržaj te riječi odgovarao njezinoj etimologiji u hrvatskome jeziku: ″pred-rasuda″, ʹono što prethodi rasuđivanjuʹ. No ovdje je nažalost riječ o ideološkim predrasudama svojstvenima prosvjetiteljstvu, marksizmu, današnjemu postmodernom neoliberalizmu, borbenomu ateizmu i sličnim svjetonazorima koji su pokazivali i pokazuju ne samo netrpeljivost nego i neprijateljstvo spram Katoličke Crkve. A takve ideološki potaknute predrasude odbacuju svako rasuđivanje, svako razmatranje istine i prihvaćanje činjenicâ. S takvih se pozicija srednji vijek apriorno i nekritički ozloglašuje. Kada se nekoga ili nešto hoće prikazati natražnjačkim i neznanstvenim da bi ga se diskreditiralo i eliminiralo iz javnoga diskursa, onda ga se jednostavno okarakterizira odrednicom ″srednji vijek″ ili, štoviše, ″mračni srednji vijek″.

Jedan od najutjecajnijih poznavatelja srednjega vijeka, francuski povjesničar i medievist Jacques Le Goff, argumentirano je pokazao da je sintagma ″mračni srednji vijek″ redukcionistička, tendenciozna, anakrona i time neistinita. Prema Le Goffovim riječima, rabe je samo ònī koji o srednjem vijeku znaju vrlo malo ili nimalo. Ta sintagma nikako ne priliči ozbiljnim znanstvenicima i piscima. Prvi se put javlja u 16. stoljeću; uporabio ju je pionir ikonologije Cesare Ripa, ali samo za razdoblje od smrti Karla Velikoga 814. pa do 951. kada je osnovano Sveto Rimsko Carstvo Njemačkoga Naroda. Tada je Europa bila utonula u nered i bezvlašće pa su i povijesni podatci o tome razdoblju oskudni, zastri, mračni.

Da mrak u ovome kontekstu ne mora značiti otklon od znanja i mudrosti, nego upravo suprotno, svjedoči među inim i Hegelova misao da Minervina sova uzlijeće tek u suton. Hegel je time htio reći da filozofija može nešto objasniti tek retrospektivno, nakon određene vremenske distance, kad oblici apsolutnog duha budu dovršeni. Njemački je filozof imao pravo; no valja pripomenuti da ćemo upasti u kobne anakronizme budemo li o duhu srednjega vijeka sudili polazeći od duha današnjega doba.

Uvodnu napomenu unutar svoje knjige ″Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata (s osobitim obzirom na egzaktne znanosti)″, Knjiga I.: Srednji vijek, akademik Žarko Dadić započinje: ″Uvijek sam smatrao da se povijest znanosti i povijest filozofije moraju povezivati i međusobno dopunjavati, ako se hoće bolje sagledati cjelokupni razvitak ljudskog stvaralaštva. Dakle, ako se istražuje povijest znanosti treba voditi računa i o onome što se događalo u povijesti filozofije, osobito kad je riječ o srednjem vijeku i renesansi. Ali, u tome postoje vrlo velike teškoće.″

S tim se teškoćama akademik Žarko Dadić uhvatio ukoštac i nadvladao ih velikim znanjem i primjerenom znanstvenom metodologijom. U nemogućnosti spominjanja svih tema obuhvaćenih ovom knjigom, bit će naznačeni sadržaji tek nekih poglavlja. Knjiga tematizira matematička, astronomska i fizikalna znanja Hrvata u staroj postojbini, filozofiju i znanost u doba hrvatskih narodnih vladara, nakon toga je riječ o prvim dodirima zapadne Europe s islamskom filozofijom i znanošću, o katedralnoj školi u Chartresu u 11. stoljeću i prvoj polovici 12. stoljeća, o Hermanu Dalmatinu te njegovu djelu o esencijama i terminološkim problemima prevođenja s arapskoga na latinski jezik.

Naslovi nekih daljnjih poglavlja jesu: ″Matematička i astronomska interpretacija hrvatskih katedrala i crkava kasnog srednjeg vijeka″, ″Zadarski benediktinski skriptorij i srednjovjekovni kalendar sv. Krševana″, ″Veze Hrvata s talijanskim i austrijskim školskim i znanstvenim središtima od 13. do 15. stoljeća″, ″Znanstveni i kulturni krug Ivana Viteza u Mađarskoj u 15. stoljeću″ te ″Dubrovački spis o astrolabu iz 15. stoljeća i uporaba astronomskih sprava u pomorstvu″.

Slijede među inim poglavlja o početku stvaranja hrvatskoga prirodoznanstvenog nazivlja, o prodoru Turaka u Bosnu 1463. i pojavi islamske znanosti na dijelu hrvatskoga etničkog prostora, o medicinskim radovima Dominika Dubrovčanina, zatim o obnovi platonizma i novoplatonizma u drugoj polovini 15. stoljeća te o Federiku Grisogonu Bartolačiću te njegovoj prirodnoj filozofiji i teoriji o plimi i oseki.

Djelo akademika Žarka Dadića ″Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata (s osobitim obzirom na egzaktne znanosti)″, Knjiga I.: Srednji vijek, objavio je nakladnik Izvori u Zagrebu 2015. Ovom knjigom, i sljedećima u nizu, hrvatska znanstvena i općekulturna javnost dobiva, kako čitamo na ovitku, ″jedinstvenu sintezu povijesti znanosti i prirodne filozofije u Hrvata kakvom se mogu podičiti rijetko koji narodi″.

Valja reći osnovne podatke o autoru. Rođen 1930. u Splitu, diplomirao je Žarko Dadić matematiku i fiziku u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Bio je zaposlen u Zavodu za povijest i filozofiju znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uz HAZU član je i Akademije za povijest znanosti u Parizu. Akademik Dadić najbolji je poznavatelj povijesti egzaktnih znanosti u Hrvata.

Njegove su knjige iznimno važne za očuvanje i promicanje hrvatskoga kulturnog identiteta. Potvrđuju to riječi iz eseja pok. akademika Ante Stamaća ″Hrvatski kulturni identitet – što je to?″. Citiramo ih za kraj: ″... ozbiljniji istraživači ne će valjda ni danas zaobilaziti temeljnu dvosveščanu inventuru i pretragu Josipa Horvata ʹKultura Hrvata kroz 1000 godinaʹ (I./II., 1939., 1942), pa niz epistemoloških uvida našeg suvremenika Žarka Dadića u povijest egzaktnih znanosti, nekoliko povijesti književnosti objavljenih samo za posljednjih desetljeća (Hercigonja, Frangeš, Šicel, Jelčić, Milanja, Nemec), kao što će danas svaki poštovatelj duha crpsti mnoge spoznaje iz zamisli i ostvaraja petosveščanog niza ʹHrvatska i Europaʹ, [...]″