2017-10-21 18:31:00

29. nedjelja kroz godinu (Godina A) – p. Alan Modrić


U tijeku ljudske povijesti Bog na različite načine upravlja i vodi vjernike, pa se tako služi i zemaljskim glavarima kako bi upravljao svojim narodom. U katoličkom kalendaru svetaca imamo kraljeve koji se štuju kao zaštitnici svojih zemalja i naroda. I sami vladari su sredstvo Božjeg nauma spasenja – dovoljno se sjetiti da naredba rimskog cara Augusta omogućuje ostvarenje starozavjetnog proroštva da će se Mesija roditi u Betlehemu.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije daje jedan dobar primjer takvog Božjeg djelovanja preko zemaljskih kraljeva kada prikazuje kako se Gospodin služi perzijskim carem Kirom da bi svoj narod iz babilonskog sužanjstva vratio na njegova ognjišta. Naime, Kir sa svojim poznatim ediktom iz godine 538. prije Krista započinje preustroj carstva kada umjesto centralizacije svakome narodu u velikom Perzijskom carstvu daje autonomiju. U skladu s time Židovi se mogu vratiti u svoju zemlju. U samom odlomku proroka Izaije koji slušamo na 29. nedjelju kroz godinu Kir biva proglašen Božjim pomazanikom koji, iako ne poznaje Boga, ipak ostvaruje njegov plan spasenja, i time se otkriva da je Gospodin gospodar povijesti i ljudskih zbivanja koji na otajstven način upravlja svime i preko onih koji ga ne poznaju.

Odlomak iz Matejevog evanđelja nam donosi političku misao glede zemaljskog kraljevstva. Sve počinje s lukavim pitanjem farizeja upućenim Isusu s namjerom da ga se diskreditira u javnosti: je li dopušteno dati porez caru ili nije? Pitanje poreza je bilo u ono vrijeme i ondašnjoj Palestini goruće političko pitanje koje je već izazivalo pobune Židova ugušene u krvi. Tu se ne radi samo o tome da se plaćanjem poreza rimskom caru priznaje njegova vlast, nego novac kojim se plaća porez nosi carev lik što je za vjernog Židova znak idolopoklonstva, izričit prekršaj prve Božje zapovijedi.

Zbog svega toga pitanje upućeno Isusu je opasno pitanje kojim ga se želi dovesti u neugodan položaj. Njegov pozitivan ili negativan odgovor dovodi ga ili u kritiku carske vlasti ili u kritiku podlaganja Bogu i njegovom zakonu. Međutim, Isus se ponovno u svome odgovoru pokazuje kao istiniti Mesija. Kao prvo, raskrinkava licemjerstvo farizeja tražeći od njih da mu pokažu novac s carevim likom što oni i čine, ali time padaju njihove maske: oni, koji se navodno svim srcem bore za vjernost jedinome pravome Bogu, posjeduju ovozemaljski novac kojim se, barem prema njihovim zakonima, odaje čast tuđinskom i poganskom porobljivaču i vrijeđa se Gospodina kao jedinoga poglavara izraelskog naroda. Potom slijedi Isusov odgovor:“Caru carevo, Bogu božje!“ Ovaj odgovor može se shvatiti na tri načina: ironički – dajte caru, Kraljevstvo Božje ionako će dokrajčiti sva materijalna blaga; kao odgovor protiv zelota i farizeja – izriče se kritika ne toliko protiv države nego protiv onih koji prenaglašavaju ono što nije bitno, a zanemaruju ono što je bitno, odnosno Kraljevstvo nebesko; kao izraz Isusovog stava prema društvu – država je nešto pozitivno, vlast zakonita, međutim prolazna, a Kraljevstvo Božje je ono vječno, ono ima prednost i sve je u usporedbi s njime relativno.

Isus ne osporava izvjesnu autonomiju i vrijednost političke vlasti. „Slika“ na novcu govori kome pripada, ali važnije od toga jest činjenica da svaki čovjek kao slika Božja pripada Gospodinu. Politička i državna vlast ima svoje granice koje ne smije prijeći: mora poštivati pravo čovjeka na slobodu, na dostojanstvo čovjeka, neotuđiva prava koja mu ne može oduzeti nijedna građanska vlast. Crkva ima pravo i dužnost podignuti svoj glas, kada vlast ponižava, pritište, razara čovjekova prava i dostojanstvo. Ne može se ostati nijem kada je u pitanju borba za Kraljevstvo Božje, odnosno za Kraljevstvo ljubavi, jednakosti i pravde za sve ljude i narode. To Kraljevstvo u odnosu na sva ovozemaljska kraljevstva i vlasti ima apsolutnu prednost.

Postavlja se pitanje: kako raditi da bi vrijednosti i načela Kraljevstva Božjeg sve više prevladavala u ovozemaljskim državnim i političkim prilikama? Dobar odgovor nam daje 2. čitanje 29. nedjelje kroz godinu iz poslanice apostola Pavla Solunjanima gdje se opisuje kršćanska zajednica u Solunu koja naviješta evanđelje djelotvornom vjerom, zauzetom ljubavlju i postojanom nadom u Gospodinu Isusu Kristu. Na taj način kršćani u Solunu napreduju na duhovnom, osobnom planu, a onda kao takvi unapređuju i društvo u kojem žive, njegov politički, ekonomski i socijalni ustroj. I mi smo u našem vremenu, u našim društvenim i političkim prilikama pozvani da kao kršćani, djeca Božja, nepokolebljivo naviještamo Božju ljubav i pravdu poštujući zakonitu državnu vlast, jer i ona može biti sredstvo Božjeg djelovanja u svijetu, ali i ukazujući toj vlasti da mora poštivati ljudsko dostojanstvo kako bi se očitovala Božja ljubav i skladno izgradio i formirao čovjek kao slika Božja. Molimo Gospodina da nam udijeli milosti i snage da mognemo biti svijetlo i kvasac našega društva kako bi ono sve više napredovalo prema vječnom Božjem Kraljevstvu!    








All the contents on this site are copyrighted ©.