M.M. Letica: O 50. obljetnici "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika"

Marito Mihovil Letica pripremio je prilog o otkrivanju spomen-ploče u povodu 50. obljetnice ″Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika″.

″U tebi sam vijek svoj proživio, / Drevni i lijepi jeziče Hrvatâ; / Rođen na morskom pragu tvojih vrata, / Polako sam te, uz trud, osvojio. // Povede ti me i gdje nisam bio. / Na vrhu gore i na kraju gata, / U kolibici, u kući od zlata. / Svuda je meni glas tvoj žuborio. // Htio sam biti glazbalo na kome / Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće, / Rojevi riječi u govoru tvome. // Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom / Da u tebi dišem i da živim s tobom, / I onda, kada me više biti neće.″

Navedeni sonet Vladimira Nazora naslovljen ″Hrvatski jezik″ pročitala je tajnica Matice hrvatske Ana Kranjčić na svečanosti otkrivanja spomen-ploče u povodu 50. obljetnice ″Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika″. Događaj je upriličen 10. listopada 2017. u Zagrebu, u dvorištu Matice hrvatske na Strossmayerovu trgu.

Zatim je predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović podsjetio da je ″Deklaracija″ nastala u Matici hrvatskoj te da ju je potpisalo osamnaest hrvatskih vodećih znanstvenih i kulturnih ustanova, a objavljena je u tjedniku ″Telegram″ 17. ožujka 1967.

Tjedan dana prije objavljivanja ″Deklaraciju″ je sastavila skupina uglednih jezikoslovaca, književnika i drugih intelektualaca: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, i Vlatko Pavletić, a Upravni odbor Matice hrvatske prihvatio je tekst 13. ožujka 1967. te ga razaslao na potpisivanje. Dana 15. ožujka ″Deklaraciju″ je potpisalo Društvo književnika Hrvatske, a zatim i druge ustanove, od kojih će biti spomenute samo neke: Hrvatsko filološko društvo, Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (skraćeno: JAZU), Odjel za suvremenu književnost JAZU, Institut za jezik JAZU, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Staroslavenski institut u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske...

Na svečanosti otkrivanja spomen-ploče održao je govor prof. dr. Marko Samardžija, kojom prigodom je podsjetio da su spòmēnūti pojedinci i ustanove, pozivajući se na načelo suverenosti i jednakopravnosti, zahtijevali ravnopravan položaj hrvatskoga jezika u Jugoslaviji te njegovu punu afirmaciju u svim područjima života, njegovo slobodno oblikovanje i funkcioniranje u skladu s hrvatskom jezičnom tradicijom. ″Deklaracija″ je uzbunila političke duhove u Jugoslaviji te naišla na žestoku osudu, a njezini autori i potpisnici izrugivani su i ozloglašivani na brojnim organiziranim skupovima, sudski gonjeni i kažnjavani. Usprkos tomu, ″Deklaracija″ je sve do 1990. postojano i snažno utjecala na stanje svijesti u hrvatskoj jezičnoj zajednici, rekao je profesor Samardžija te dometnuo da je Hrvatska u međuvremenu postala slobodna i samostalna država, a hrvatski jezik priznat kao jedan od jezika Europske unije.

Prosvjedno-programatski tekst ″Deklaracije″, kada ga danas čitamo i čujemo, doima se dobronamjernim, politički korektnim i uključivim (razumljivo, obiluje socijalističkom terminologijom koja je bila svojstvena onom dobu), a ocijenjen je od partijskoga vrha kao nacionalistički, šovinistički, kao čin prvorazredne političke subverzije. No, takve ocjene govore više o onodobnoj nedemokratskoj i totalitarnoj državi nego o ″Deklaraciji″. Čitamo njezine djelove:

″Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu. [...] Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog ʹdržavnog jezikaʹ, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje ʹdržavnog jezikaʹ, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.″

Širenju i prevlasti srpskoga jezika – što je podrazumijevalo potiskivanje hrvatskih jezičnih osobitosti, koje su proglašivane nacionalističkima i šovinističkima – suprotstavili su se u punini jezične i nacionalne identitetske samosvijesti hrvatski intelektualci iznjedrivši povijesno značajnu ″Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika″. Završavamo tekstom uklesanim u novootkrivenu spomen-ploču:

″Na temelju odluke upravnih tijela / Matice hrvatske / u ovoj je palači u ožujku 1967. napisana / Deklaracija o nazivu i položaju / hrvatskog književnog jezika / kojom su se vodeće / nacionalne, znanstvene i kulturne ustanove / i domoljubni hrvatski intelektualci / usprotivili zatiranju samobitnosti / hrvatskog jezika. / U slavu piscima i potpisnicima / Deklaracije / o pedesetoj obljetnici njezine objave / ovu ploču postavlja 2017. godine / Matica hrvatska.″