Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

26. nedjelja kroz godinu (Godina A) – p. Alan Modrić

26. nedjelja kroz godinu (Godina A) – p. Alan Modrić - RV

30/09/2017 17:27

Sv. Ignacije Lojolski, utemeljitelj isusovačkog reda i jedan od značajnih duhovnih autoriteta u Crkvi 16. stoljeća, jedanput je izgovorio ovu misao: „Više treba cijeniti odricanje vlastite volje nego uskrišavanje mrtvih“. Duhovni i vjerski život jednoga dobroga i vjerodostojnog kršćanina temelji se ponajprije na njegovoj poslušnosti Božjemu glasu i volji, a da bi se moglo rasti u duhovnom stavu poslušnosti neophodna je poniznost ljudskoga srca. Iskustvo nas, bez obzira kojega smo društvenog staleža, položaja ili životne dobi, uči da je najteže biti ponizan i skroman, da je najteže odoljeti napasti koja postoji od stvaranja ljudskoga roda, a koja se najbolje očitovala u kušnji kojoj su bili izloženi Adam i Eva kada su bili zavedeni mišlju da budu „kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3,5). Što čovjeku i njegovom životu donosi poniznost i poslušnost, a što oholost i neposluh, dobro nam dočaravaju misna čitanja koja slušamo na 26. nedjelju kroz godinu.

Tako u prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekiela, već na samome početku nailazimo na predbacivanje i prigovaranje Izraelaca: „Put Gospodnji nije pravedan!“ Ne podsjeća li nas ovakva tvrdnja pomalo na naše manje ili veće pobune i mrmljanja: „Gdje je Bog, što radi, zašto ne pomogne, kako može biti takav?“ Sve to proizlazi iz našeg stava oholosti po kojemu Gospodin treba postupati kako smo mi to zamislili, kako to naša volja želi, a ne kako želi On, Gospodar prostora, vremena i svega stvorenog. Zbog takvog krivog duhovnog stava ne treba čuditi što nerijetko oni, koji su veći dio svoga života živjeli ispravno i slijedeći Božju volju, u određenom trenutku ipak popuste napasti, skrenu s pravog puta i počnu činiti nepravednosti. S druge strane, grešnici koji se obrate postaju pravednicima, a sve to zbog toga jer su u pronađenoj poniznosti i poslušnosti uvidjeli da su prije teško griješili, priznali su svoje grijehe i krivi način življenja, i ustrajući u svojoj odluci postižu život vječni.

Apostol Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima upućuje gorljiv poziv na poniznost i izbjegavanje umišljenosti jer samo tako se može rasti u ljubavi prema drugima i izgrađivati jedna skladna kršćanska zajednica. Da bi potkrijepio taj poziv, Apostol iznosi jedan od najljepših himana koje možemo čuti u Svetome Pismu: „Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ Gospodin Isus nije učitelj koji samo izgovara lijepe i mudre riječi, On je prije svega onaj koji primjerom svoga života tim riječima daje konačnu potvrdu i produbljuje im značenje. Kao prvo postao je ponizan, a potom je iz te poniznosti crpio snagu da bude poslušan Ocu i Njegovoj volji, pa unatoč i teškim okolnostima u kojima se nalazio, unatoč i muci i patnji i opasnosti za vlastiti život, On ostaje vjeran do kraja, do smrti na križu. I zbog svega toga Njegov autoritet je iznad svega što postoji, bilo na zemlji, bilo na nebesima, i potiče i nas same na poniznost i poslušnost.

Na kraju, u Evanđelju po Mateju, Gospodin Isus izgovara jednu, za uši nas koji se smatramo dobrim vjernicima, upozoravajuću tvrdnju: „Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“ Carinici i bludnice simboliziraju onoga buntovnog sina iz prispodobe koju prepričava Isus, koji se kasnije obrati i vrši Očevu volju, za razliku od svoga brata koji izvana ostavlja dojam poniznosti i poslušnosti, ali kasnije postaje buntovnik, kao što su to bili u odnosu na Isusa glavari svećenički i starješine narodne. I ovdje se potvrđuje da su poniznost i poslušnost temeljne vrline dobroga vjernika koji po njima biva sličan svome Gospodinu koji je iz ljubavi za nas bio spreman položiti i vlastiti život. Ta njegova spremnost ne bi postojala da nije bila ukorijenjena upravo u poniznosti koja se očitovala od prvog trenutka kada je Isus Krist došao među nas u liku jednog maloga i bespomoćnog djeteta, i da se nije učvršćivala i osnaživala u činima poslušnosti koji svoj vrhunac dostižu u žrtvi na križu. Zbog sveg toga molimo našega Spasitelja i Otkupitelja Isusa da nam udijeli milost da i mi sve više rastemo u odricanju vlastite volje, kako bi u našem životu sve više svijetlio Bog i njegova presveta volja.

30/09/2017 17:27