Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

XXIV. nedjelja kroz godinu - vlč. Mirko Štefković

XXIV. nedjelja kroz godinu - vlč. Mirko Štefković

16/09/2017 17:16

Evanđeoski ulomak nam ove nedjelje donosi veoma potresnu prispodobu. Pred oči nam se stavlja hladnoća grješnosti, koja se zatvara u sebe i svoje interese. Spremni smo od bližnjega zahtijevati ono što nam po našem mišljenju duguje, a pri tome ne razmišljamo što je sve nama bilo otpušteno, ili barem što nam je dragi Bog do sada oprostio. Koliko samo puta rastreseno moleći Oče naš ponavljamo „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo…“, a nismo se ni malo spremni odreći svoje ovozemaljske pravednosti. Bog se radi nas „odriče“ svoje pravednosti i to radi našega spasenja! Ova napast zemaljske pravednosti ne podliježe vremenu, i zato već starozavjetni pisac veli: „On s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, a usuđuje se moliti za svoje grijehe“.

Ta proturječnost i današnjem čovjeku ne može ne upasti u oči. A oduprijeti joj se znači misliti na Savez Božji, tj. na Božju ponudu ruke pomirnice. Puno je to više od pukog osjećaja. Tako praštati znači čitav život. A mi sami, koji sebe u potpunosti dugujemo Božjoj dobroti, ne pripadamo sebi nego Gospodinu. Prije negoli smo se mogli poželjeti, već smo željeni, i još više, prije negoli smo sami mogli poželjeti da ga tražimo, da mu se vratimo, on nam je došao ususret i našao nas.

Ovdje kršćanstvo nadvisuje stare filozofije povratka u duhovni svijet, jer kao što rekosmo, Bog je onaj koji dolazi k nama prije negoli sami pomislimo da bismo ga mogli poći tražiti. Pri tome nam otpušta krivice poput Kralja iz evanđeoske prispodobe. Nakon što mu je otpuštena krivica, kralj otpušta slugu na slobodu. I zato, ako sebe kao cijenu dugujemo Kristu, onda smo dužnici božanske ljubavi, što znači da smo osposobljeni i zaduženi isto tako ljubiti. U tome se očituje naša najveća sloboda.

Srdžba o kojoj govori Sirah, izjednačujući je s mržnjom nastanjenom u grješnome srcu, sasvim je drugačija po naravi od pravedne srdžbe kralja pred okorjelim i opakim slugom. Tu srdžbu nije potrebno pobliže opisivati. Međutim, Kralj iz evanđeoske prispodobe opakog i srditog slugu predaje pravdi, koju je on sam sebi pripisivao. Tako možemo razumjeti i Božju srdžbu. Ona je učinak čovjeka bez ljubavi pred beskonačnom božanskom ljubavlju i obrnuto. Čovjek bez ljubavi je taj koji sam sebe osuđuje, jer u svojoj okorjelosti ne želi ni pomisliti na otpuštanje dugova, što ga istodobno zatvara pred svakom ponudom milosti. Na koncu, oprostiti od srca znači odreći se kalkuliranja i prepustiti se djelovanju Božjeg praštanja u nama, kako bismo tek tako, pošavši od konkretnog iskustva udijeljenog i primljenog oproštenja, i sami bili spremni istom mjerom mjeriti drugima, i to na taj način da određivanje mjere i tada prepustimo dragom Bogu.

16/09/2017 17:16