2017-08-27 15:20:00

M.M. Letica o sv. Vicencu - Zaštitniku Podgore


Marito Mihovil Letica pripremio je prilog o svetome Vicencu, zaštitniku Podgore u Makarskome primorju.

Sa svetcima zaštitnicima gradova i mjesta lokalni je vjernički puk srastao emocionalnim, često i vrlo afektivnim duhovnim tkivom. Nije pritom riječ samo o kulturi sjećanja i komemoriranja – nego o živoj tradiciji koja prošlost prenosi u budućnost nastojeći tijekom godina i stoljeća utisnuti trag svevremeno suvremene identitetske samosvijesti.

Osobito je zanimljiva, s elementima trilera, priča o svetome Vicencu, zaštitniku Podgore. Krenimo redom.

Podgora je jedno od najvećih mjesta Makarskoga primorja. Nekoć poljodjeljsko-ribarsko selo (s najviše ribara i ribarskih brodova u Makarskome primorju i među prvima u ribarstvu na cijeloj istočnoj obali Jadrana), danas je cijenjeno turističko odredište s osam hotela. Podgorsku župu stoljećima su vodili popi glagoljaši, za razliku od okolnih franjevačkih župa. U 17., 18. i 19. stoljeću selo su pogađale mnoge i različite nevolje: kuga, turska pustošenja, mletačko odnarođivanje, nerodne godine, glad, potresi... Ni ustanak Podgorana protiv Francuza 1807. nije dobro završio te im je Napoleonova vojska za odmazdu opljačkala i zapalila sve kuće, štoviše i sve crkve. Žitelji su se pred razbješnjelim Francuzima privremeno sklonili na susjedne otoke Hvar i Brač. U svojoj knjizi ″Sveti Vicenco mučenik – od Rima do Podgore″ Smiljana Šunde kaže:

″Pošastima i nevoljama jednostavno nije bilo kraja. / Kao dobri vjernici Podgorani su vjerovali da bi im sigurno pomoglo kada bi imali nekoga nebeskoga zaštitnika koji bi ih zagovarao kod Boga. Jest, župna je crkva bila posvećena Svim svetima, a ona se prvi put spominje 1603. godine. Vjerovalo se da su Svi sveti moćna zaštita, ali Podgorani su poželjeli u svojoj crkvi imati relikvije i nekoga sveca. / Da, ali kako dobiti svete relikvije? Nije bilo i nema trgovine u kojoj se relikvije mogu kupiti. Savjetovali se Podgorani sa svojim učenim ljudima, a mahom su to bili svećenici, no ni jedan svećenik nije uspijevao pronaći rješenje. Pokušavao je to mladi Podgoranin Ivan Pavlinović [...] za vrijeme školovanja od 1770. do 1778. u talijanskome gradu Loretu, pa nije uspio. Ali, ni kasnije, kao crkveni uglednik, dvostruki doktor i potom arcižakan nije uspio pomoći svojoj rodnoj Podgori. / Podgorani su, međutim, bili uporni i složni u traženju svetih relikvija. Oko toga su bili zauzeti svi podgorski svećenici, raspitujući se na sve strane. Tako je makarski kanonik i vikar don Lovre Pavlinović, Podgoranin, saznao da bi se moglo nešto napraviti, tj. da postoji jedna mogućnost dobivanja relikvija. Znao je, naime, da njegov prijatelj kanonik don Grgur Pavlović u svojoj privatnoj kapelici ima tijelo sv. Vicenca, pa je napravio plan: dogovorio se s podgorskim župnikom don Šimunom Pavlinovićem: Podgorani će doći u delegaciji u Makarsku moliti kanonika Pavlovića da im daruje sveto tijelo.″

Papa Pio VI. darovao je 1790. tijelo svetoga Vicenca makarskomu kanoniku don Ivanu Josipu Pavloviću, ali s ″povlasticom da ga i on može drugome darovati″. On je svojemu bratu don Grguru, također kanoniku, oporučno ostavio svu imovinu, pa i tijelo svetoga Vicenca. A don Grgur Pavlović je na molbu don Lovre Pavlinovića darovao mučenikovo tijelo Podgoranima, pod uvjetom da svake godine na oltaru svetoga Vicenca bude čitana sveta misa za pokoj duši njegova brata don Ivana.

No Makarani ne htjedoše prepustiti tijelo svetoga Vicenca, pronalazeći razne izlike, premda je makarski pretur dr. Pavao Plenković načelno odobrio prijenos mučenikova tijela u Podgoru. Oskudni su službeni podatci o tome kako je sveti Vicenco unatoč svemu dospio u Podgoru. Taj je događaj sažeo dr. fra Vladimir Radonić u svega jednu rečenicu: ″Tako su napokon Podgorani na 26 kolovoza 1831. g. i to u 1 sat poslije ponoći za izbjeći nemirima, mogli doći u Makarsku, da na svome brodu, puni neopisive sreće i uz pjevanje pobožnih pjesama, povezu put Podgore dragocijenjeno svetačko blago.″

No kolektivna je memorija neusporedivo izdašnija. U knjizi Smiljane Šunde ″Sveti Vicenco mučenik″ izjave su brojnih kazivača. Valja navesti makar neke od njih:

″I ka je opalija maškul, to su bili maškuli unda, tada su se Makarani sjetili šta se dogodilo. Odma su pomislili da je otiša sv. Vicenco u Podgoru. A on je bija određen za Podgoru, samo ga oni nisu tili dat. / [...] Unda Makarani da će za njima. Je, da, uvatit će ji! Kasno njin je bilo. Pa da će doć u Podgoru. Ali nisu smili. Podgorani jači.″

Podgorani su, kako se smatra, te noći uzeli iz crkve svetoga Marka i glavu svetoga Klementa. Smiljana je Šunde o tome napisala:

″Neki kazivači govore da su, osim glave, Podgorani uzeli i dva ʹšjutaʹ, tj. dvije kosti sv. Klementa, koje se također nalaze na istom oltaru u podgorskoj crkvi Svih svetih, u kasetama ispod tijela sv. Vicenca. Podgorani i danas imaju različite komentare o glavi sv. Klementa: ʹMogli su proć i brez toga; Da su dali sv. Vicenca ka su ga tribali dat, ne bi do toga došlo i glava sv. Klementa bila bi njin sad u Makarskoj; Boje njin se u Podgorane ne dirat; Sa je ovako, a mogli smo njin ga i ciloga uzet.ʹ Na sugestije da bi relikviju možda trebalo vratiti u Makarsku, Podgorani će reći da je to sada već povijest i da se tu nema što mijenjati.″

Podgorani su čuvali svetoga Vicenca da ne bi opet došao u ruke Makaranima, o čemu kazivači vele: ″Bila jaka straža u Podgori. Čuva se je sv. Vicenco. I to dobro se je čuva. Da je straža, kaživali su, bila oko crkve non-stop. Niko ga nije moga uzet. / Čuvali judi njega, on čuva jude.″

Neraspadnuto tijelo svetoga Vicenca nahodi se u crkvi Svih svetih, sagrađenoj u 18. stoljeću, najvećoj i najvrjednijoj od deset crkava u Podgori. Štoviše, riječ je o jednom od najmonumentalnijih kasnobaroknih sakralnih zdanja u Dalmaciji. Ima sedam oltara, od čega pet kamenih. Drugi oltar s desne strane od ulaza posvećen je 1831. kao oltar svetoga Vicenca. Valja spomenuti i to da veliki obnovitelj svetišta 60-ih godina 19. stoljeća bijaše don Mihovil Pavlinović, najznamenitiji sin podgorski.

Rimski legionar Vicenco ranokršćanski je mučenik koji se ne htjede odreći vjere u Krista. Mučeničku je smrt podnio, kako se vjeruje, približno kad i sveti Lovre, dakle oko 258. godine.

Svetkovina je svetoga Vicenca u prvu nedjelju nakon Velike Gospe; tada se svetčevo tijelo izlaže pogledima vjernika. Premda Makarani znaju i dan-danas Podgoranima predbaciti da su ″lupeži vicencari″, svetkovina čudotvornoga svetog Vicenca već gotovo dva stoljeća privlači u Podgoru vjernike i hodočasnike ne samo iz Makarskoga primorja nego i Dalmatinske zagore, Neretvanske doline, Hercegovine, čak iz Bosne.

Ove je godine, 2017., sveti Vicenco proslavljen 20. kolovoza. Nakon procesije održana je u crkvi Svih svetih svečana misa koju je predvodio dr. don Edvard Punda, profesor dogmatike na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Splitu. Valja reći i to da je blagdan svetoga Vicenca ujedno i Dan općine Podgora – Podgorani nastavljaju živjeti vjerujući u zagovor svojega teško priskrbljenog nebeskog zaštitnika.








All the contents on this site are copyrighted ©.