Na Braču i ove godine održana jezično-pjesnička smotra ″Croatia rediviva ča-kaj-što″

.

Kada čuju sintagmu ″hrvatski književni jezik″ većina Hrvata pomisli na standardnu štokavštinu. U ovome ću diskurzu ostaviti po strani razlikovanje između književnog i standardnog jezika te ću reći, štoviše i istaknuti, ono što bi svim Hrvatima trebalo biti više nego dobro znano – da hrvatski jezik nije samo štokavski nego i kajkavski i čakavski. Ta tri idioma, od kojih je satkan jezik nam hrvatski, stoljećima su se dodirivala i prožimala, međusobno pretakala i prestilizirala. Unatoč regionalnim i mjesnim razlikama težili su ne samo zajedništvu nego i jedinstvu, trojednomu hrvatskom ″ča-kaj-što″ jeziku.

U tome je smislu posebno zanimljiva rečenica iz hrvatskoglagoljskoga Petrisova zbornika, napisana godine 1468.: ″Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš″, gdje skladno supostoje sve tri sastavnice hrvatskoga jezika. Od mnoštva drugih primjera bit će dovoljno spomenuti da čakavski pisci Marko Marulić i Faust Vrančić bijahu otvoreni kajkavskim i štokavskim izrazima te da se u djelima Ivana Pergošića i Antuna Vramca, kajkavskih pisaca iz 16. stoljeća, nalaze znatni štokavski elementi. Valja k tome spomenuti ozaljski književni krug, kojemu su u 17. stoljeću pripadali i Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski. Oni samosvjesno pisahu mješavinom svih triju idioma jezika nam hrvatskoga. Blizak ozaljskomu krugu bijaše i pavlin iz Lepoglave Ivan Belostenec, u čijemu je rječniku naslovljenu ″Gazophylacium″ obuhvaćeno kajkavsko, čakavsko i štokavsko jezično blago.

Uzmemo li u obzir zahtjev da standardni jezik treba biti nadregionalan, onda bi naš hrvatski jezični standard imao biti ne samo štokavski nego u nekoj mjeri i kajkavski i čakavski. To, razumije se, ne znači proizvoljnost i slobodu kao u rečenici iz Petrisova zbornika (osim, naravno, u književnim djelima, gdjeno je sloboda dopuštena i poželjna) – takav bi nas pristup vratio u nesređenost kakva je bila u predstandardizacijskom stanju. Hrvatski jezik standardiziran je kao štokavski odnosno novoštokavski, i tako će ostati. Štokavština je naša, hrvatska (čemu ne proturječi okolnost da pripada i drugim slavenskim narodima i jezicima), i nitko ne bi smio biti protiv novoštokavskoga standarda – ali treba biti suprotiva štokavske isključivosti, koja zanemaruje i potire ostale dvije autentične sastavnice hrvatskoga jezika. Jezik hrvatski vratit će se samomu sebi, svojoj trojednoj naravi, ako s vremenom u nj budu pripušteni, odvagnuto i dozirano, čakavski i kajkavski jezični elementi, ako bude obogaćen značajkama tih dvaju olako i nepravedno zabačenih hrvatskih idioma.

Vraćanju hrvatskoga jezika svojoj trojednoj bîti uvelike doprinosi, i to više od četvrt stoljeća, dr. Drago Štambuk: liječnik, diplomat i pjesnik, koji je 1991. utemeljio smotru ″Croatia rediviva ča-kaj-što″. I ove je godine, 2017., dana 5. kolovoza, održana u njegovim rodnim Selcima na otoku Braču dotična svehrvatska manifestacija. Drago Štambuk otvorio ju je pozdravnom besjedom, pri čemu je među inim rekao:

″Rođen sam kao čakavac, jer Selca su čisto čakavsko mjesto; već u ranom djetinjstvu susret s učenicima iz susjednog štokavskog Sumartina otvori mi uvid u ranu unutar našega hrvatskog jezika, ranu koja ni do dana današnjeg nije zarasla; no usmjeri mene, liječnika po vokaciji i obrazovanju, na put jezičnoga cijeljenja ili koineizacije; slitinizacije ili integracije, makar nominalne, svih triju hrvatskih dionica u jezik s trojednom naravi i osmotskim prožimanjem. / U ovom blaženom kamenom gnijezdu, pod zvjezdanim nebom, uviđamo što nam i kakav nam jezik jest, uživamo u njegovom trojstvenom, i među slavenskim jezicima rijetkom, skladu; potičemo lingvističko i političko zajedništvo svoje složene domovine, njen rast u pamćenju, obnoviteljske pobude i podstrek, a nadasve vijornu joj plemenitost. / Živjela nam ʹCroatia redivivaʹ, oživio nam preko nje i s njom naš trojstveni hrvatski jezik, a s njime i pjesnička riječ; nek jača nam svijest o povijesnim nedaćama, njinim uzrocima; saberimo kroz iskustvo mudrost za budućnost koja bit će sukladna našem narodnom biću i potrebama. / Sursum corda!″

Nazočnomu mnoštvu obratio se i načelnik Općine Selca Ivan Marijančević, a glumica Čarna Kršul Kerekeš pročitala je Nazorovu pjesmu ″Maslina″, koja je poetski simbol ove smotre. Nadalje, pozdravnu riječ uputila je i prof. dr. Zrinka Jelaska uime Odjela za kulturu hrvatskoga književnog jezika Hrvatskoga filološkog društva. Nakon toga je na Zidu od poezije otkrivena kamena ploča na kojoj su uklesani stihovi prošlogodišnjeg ovjenčanika Delimira Rešickog: ″Dani sada raspliću svjetlost oko tvojega lica″. Pjesnikov opus predstavila je Darija Žilić, a on je sâm govorio izuzetne svoje stihove.

Na smotri je sudjelovalo gotovo trideset poeta i poetesa; među njima čakavci Silvija Buvinić, Vjekoslava Jurdana, Sanja Mošić, Zvonimir Sutlović, Drago Štambuk i Vlasta Vrandečić-Lebarić; kajkavci Božica Brkan, Goran Gatalica, Marko Gregur i Vera Grgac; te su štokavske stihove govorili Acija Alfirević, Sanja Baković, Enerika Bijač, Stanka Gjurić, Katarina Jakšić, Zoran Kršul, Franjo Nagulov, Delimir Rešicki, Nada Topić, Ružica Vlahović-Martinović i Darija Žilić. Ne bi smjelo ostati nespomenuto da su prevoditeljice Irena Gavranović-Lukšić i Sonja Bennet dale pjesničkoj smotri kozmopolitski ton recitiranjem stihova grčkoga nobelovca Odiseasa Elitisa i švedskoga Kjella Espmarka.

Žiri u sastavu prijašnjih ovjenčanika Drage Štambuka, Delimira Rešickog i Vlaste Vrandečić-Lebarić jednoglasno je odlučio da ove godine bude maslinovim vijencem ovjenčan istaknuti hrvatski pjesnik Tomislav Domović, dragovoljac Domovinskoga rata, kojemu je ovo prva pjesnička nagrada u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Domovićevi će stihovi sljedeće godine biti na Zidu od poezije. Na ovogodišnjoj je smotri publika sa selačke Pijace prvi put birala svojega favorita te je izabrala Sanju Mošić, koja ih je osvojila čitanjem pjesme ″Kopošanta″ na mjesnome govoru Selaca.

Valja reći i to da se versi nisu samo kazivali nego na osobit način i pjevali: ovu je selačku kulturnu večer svojim iznimnim pjevom upotpunila mezzosopranistica Tena Lebarić Rašković, čiji repertoar bijaše: ″O mio babbino caro″ Giacoma Puccinija, ″Non ti scordar di me″ Ernesta De Curtisa te ″Daleko me biser mora″ Ive Tijardovića.

Sve pohvale organizatorima i sudjelovateljima; bje to uistinu sadržajna večer kulture: hrvatske i europske, nacionalne i kozmopolitske.