Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Svijet \ Kultura

Prikaz knjige jezikoslovke Nives Opačić pripremio Marito Mihovil Letica

Nives Opačić: Reci mi to kratko i jasno - Hrvatski za normalne ljude - RV

06/08/2017 15:32

Zaista je malo onih koji se ne bi složili s tvrdnjom da nitko ne zna jezik nam hrvatski tako dobro da ga ne bi mogao i trebao znati bolje. To se ne odnosi na razgovorni funkcionalni stil, kojemu su svojstvene ležernost, otvorenost elementima slenga i mjesnoga govora, gdje gotovo da i nema pravilâ i ograničenjâ. No posve je drukčije kada je riječ o drugim funkcionalnim stilovima: administrativnom, publicističkom i novinarskom, književnoumjetničkom, popularnoznanstvenom te znanstvenom. Tu se susrećemo sa svakovrsnim nepravilnostima, pogreškama, narušavanjima pravopisa i gramatike; k tome nailazimo na mnoge stilske neskladnosti – a sve to, razumije se, nije ni poželjno ni dopustivo.

Da Hrvati ipak žele govoriti i pisati pravilno, svjedoči nam doista velik interes za pravopisima i raznim jezičnim savjetnicima odnosno priručnicima. Jedan od onih koji kakvoćom i prikladnošću zavrjeđuju da budu posebno istaknuti jest priručnik ″Reci mi to kratko i jasno – Hrvatski za normalne ljude″, kojemu je autorica mr. sc. Nives Opačić, jezikoslovka, umirovljena viša lektorica hrvatskoga standardnog jezika na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Treba reći i to da je Nives Opačić godine 1972. osnovala Društvo hrvatskih lektora (kojemu je u dva mandata bila predsjednica). Knjiga ″Reci mi to kratko i jasno – Hrvatski za normalne ljude″ doživjela je 2., prošireno izdanje, a to samo po sebi govori o odličnome prijamu kod čitatelja. Izdavač je Znanje, Zagreb 2015.

Riječ je o jezičnome savjetniku koji je, kako čitamo na ovitku, ″namijenjen svima koji se hrvatskim jezikom služe u javnoj komunikaciji s ciljem da im pomogne uvijek kada nisu sigurni što je pravilno prema zakonitostima standardnoga hrvatskog jezika″. Drugo, prošireno izdanje sadrži 1473 natuknice te dodatak: tablicu s glagolima, tablicu s mocijskim parovima (koja predočava muške i odgovarajuće ženske imenice) te pojmovnik i indeks.

Upoznat ćemo se s nekim u knjizi sadržanim primjerima; koje vazda krasi pomna objasnidbenost, a nerijetko i duhovitost sa začinom ironije.

″U ne tako davnoj prošlosti jedan je izraz nukao ljude da ispravljaju sve one koji se nisu priklonili ʹnovom, današnjem hrvatskomʹ, u kojem je – tako nevježe objašnjavaju – pravilno reći samo biti ʹpriʹ telefonu (s obveznim smiješnim dodatkom: ako kažeš da si ʹnaʹ telefonu, onda znači da si zajahao na slušalicu). Takvi veseljaci, naravno, pojma nemaju što sve prijedlog ʹnaʹ može značiti, jer se drže samo jednoga njegovog značenja, biti s gornje strane čega, npr. knjiga je ʹnaʹ stolu. Moram reći da je na udaru bio samo prijedlog ʹnaʹ u izrazu ʹbiti na telefonuʹ. U mnogim drugim izrazima ostao je nepromijenjen (čak i u ustima onih ʹlogičaraʹ koji se nisu maknuli dalje od jahanja na telefonskoj slušalici). Njima nema smisla govoriti da npr. u Akademijinu ʹRječnikuʹ prijedlog ʹnaʹ ima 23 stupca značenja, jer oni se tako i tako neće odmaknuti od onih na prvoj stranici. Nije im, s druge strane, ništa čudno kad idemo ʹna razgovorʹ, ʹna pivoʹ, ʹna kolačeʹ, ʹna kavuʹ; kad radimo ʹna suduʹ, ʹna školiʹ, ʹna željezniciʹ, ʹna fakultetuʹ itd. Znači li to da poziv ʹnaʹ kolače znači da ćemo sjesti na tu slatku masu, da će nam ʹna kaviʹ izgorjeti tur jer ćemo sjesti u vruću kavu, da ćemo, radeći ʹnaʹ željeznici, lepršati na lokomotivi, a da rad ʹnaʹ fakultetu ili ʹnaʹ sudu znači barem osmosatni boravak na krovu? Naravno, to je vulgarizacija značenja ovoga prijedloga i neshvaćanje da jedan te isti prijedlog može značiti (i znači) uspostavu raznoraznih odnosa, jer prijedlozi i jesu nepromjenjiva vrsta riječi koja određuje odnose među bićima, pojavama i predmetima. Dakle, izraz ʹpri telefonuʹ nepotreban je. Ostanite mirne duše ʹnaʹ telefonu, kao što telefonirate i ʹnaʹ drugoj liniji, kao što idete ʹnaʹ čašicu razgovora, ʹnaʹ kavu, ʹnaʹ čaj, ʹnaʹ piće, ʹnaʹ večeru, ʹnaʹ koncert, ʹnaʹ utakmicu ili ʹnaʹ ispovijed. Prijedlog ʹnaʹ ima vrlo široko značenjsko polje – kao što vidite, od poroka i grijeha do pročišćenja. Ne bojte ga se!″

Veoma je sadržajan i pristupačan, kao što se osvjedočismo, autoričin slijed objasnidbe. No, što nam je misliti o prilogu ″veoma″? Trebamo li ga smatrati uljezom u hrvatskome jeziku? Nives Opačić objašnjava:

″Od priloga ʹveomaʹ mnogi zaziru, misleći da je srbizam. No nije. Nalazimo ga u ponešto modificiranu obliku i u drugim slavenskim jezicima, npr. u češkom ʹvelmiʹ. Upravo položaj ovoga ʹlʹ (na kraju riječi ili, kao u ovom slučaju, na kraju sloga) u hrvatskom standardnom jeziku često uzrokuje glasovnu promjenu prelaženja ʹlʹ u ʹoʹ.″

Mogli bismo ovdje spomenuti i hrvatsku riječ ″velmoža″, u značenju ʹvelikašʹ, ʹmoćnikʹ, gdje se zadržalo ʹlʹ na kraju sloga – za razliku od deminutiva imenice ″selo″, koji je nekoć glasio ″selce″, ali se slijedom novoštokavskih inovacija prometnuo u ″seoce″; ʹlʹ je prešlo u ʹoʹ.

Valja nešto reći i o imenici ″crkva″. Nives Opačić objašnjava kada bismo je trebali pisati velikim, a kada malim slovom:

″Dosad je ovo bilo bar jasno: ako se mislilo na zgradu, građevinu u kojoj se obavljaju vjerski obredi, molitve i sve što uz njih ide, ʹcrkvaʹ se pisala malim početnim slovom. Primjer: u našem naselju izgrađena je nova ʹcrkvaʹ (zdanje, zgrada, građevina). Ako se pak mislilo na zajednicu vjernika, imenica se pisala velikim početnim slovom: ʹCrkva u Hrvataʹ. Profesorima Babiću, Finki i Mogušu jamačno nitko dosad nije imao što prigovoriti što su u svojem pravopisu izričito napisali: ʹCrkvaʹ (zajednica vjernika iste vjeroispovijedi), ali ʹKatolička crkvaʹ ili ʹRimokatolička crkvaʹ. Dakle, dosad je bilo sve po propisu o pisanju velikoga i maloga slova. Na tome su još ostali i autori Matičina pravopisa: i kod njih je rješenje isto kao i kod Babića, Finke i Moguša: ʹAnglikanska crkvaʹ, ʹRuska pravoslavna crkvaʹ. A onda se pojavio pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je lijepo pogazio ovo pravilo o pisanju velikih i malih početnih slova i obdario nas ovakvim rješenjem: ʹKatolička Crkvaʹ, ʹSrpska pravoslavna Crkvaʹ. Znam i zašto, no neka bude njima na dušu. Uz suvislo objašnjenje koje je dosad vrijedilo, ostajem vjerna ʹKatoličkoj crkviʹ, a i druge pozivam da ostanu vjerni svojima (ʹEvangeličkoj crkviʹ i sl.).″

Treba pripomenuti da su rečena pravopisna rješenja ʹinstitutskiʹ pravopisci donijeli po preporuci vrha Crkve u Hrvatâ, sa zagrebačkoga Kaptola. Nije moguće ovdje iznijeti argumente kojima se opravdava dotični pravopisni prijedlog o pisanju imenice ″Crkva″– ali treba reći da Hrvati žude za jedinstvenim pravopisom. Neka se, ako je ikako moguće, jezikoslovci i pravopisci usuglase na dobrobit svojega naroda.

Autorici Nives Opačić sve pohvale za izvanredan jezični priručnik.

06/08/2017 15:32