2017-07-30 13:34:00

Nada Grujić: "Kuća u Gradu"


″Oni koji traže raj na zemlji, trebaju doći i vidjeti Dubrovnik!″ Tako je godine 1929. izrazio svoje putopisne dojmove znameniti irski književnik George Bernard Shaw. Očarao ga je Dubrovnik ljepošću kamenoga cvijeta i mikrokozmičkim skladom negdanjega grada-republike, urbanom svojom osobnošću po kojoj biva iznimnim u svijetu.

Posljednjih se godina može čuti i pročitati da je Dubrovnik postao ″grad kulisa″ jer su stanovnici koji obitavahu u staroj gradskoj jezgri prodali svoje nekretnine, mahom strancima, te se iselili u periferne dijelove Dubrovnika ili drugdje po Hrvatskoj i svijetu. Za razliku od povijesnih središta drugih hrvatskih gradova na Jadranu (primjerice Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Pule, Rovinja), stambeni prostori unutar dubrovačkih zidina uglavnom su prazni tijekom mjeseci izvan turističke sezone. Uz primjedbu da mnoge dubrovačke palače i druge rezidencijalne zgrade danas imaju javnu namjenu (u njima su prostori gradske, županijske ili državne uprave, također i javnih službi i ustanova), prepustit ćemo pitanjâ koja se dohvaćaju života u središtu ovodobnoga Dubrovnika sociolozima, kulturnim antropolozima, povjesničarima umjetnosti, arhitektima i urbanistima, a imaju o tim pitanjima što reći i stručnjaci na području turizma. Neovisno o tome Dubrovnik se turistima i drugim posjetiteljima doima kao grad iz snova, iz bajke. Valja u tome smislu citirati riječi prof. dr. Joška Belamarića, povjesničara umjetnosti i konzervatora:

″Dubrovnik smo vidjeli u snu prije nego smo ga prvi put posjetili – sanjajući ga kako djeca sanjaju grad na sunčan dan. Jer tako zamišljamo idealni grad, sličan modelu u ruci svoga parca, koji na nj motri iz svake niše, sa svakog zida. Opis ovog konkretnog Grada spada više u dužnost botaničara nego povjesničara arhitekture. Koliko će rasti, kako će se razvijati, kako će izgledati unutar svojih zidina, bilo je nacrtano na gornjoj plohi njegova kamena temeljca, baš kao što je u klici makljena nacrtan plan njegove krošnje; kao što su u embriju jajeta naznačene sve putanje leta galeba i goluba... Tako vam se učini kada Dubrovnik gledate sa Srđa, s mora, s mȋrâ″.

To je Joško Belamarić napisao u predgovoru antimetabolski naslovljenu ″Grad kao kuća, kuća kao Grad″, koji se nahodi u knjizi ″Kuća u Gradu: Studije o dubrovačkoj stambenoj arhitekturi 15. i 16. stoljeća″ autorice povjesničarke umjetnosti Nade Grujić, priznate znanstvenice i sveučilišne profesorice. Knjigu je objelodanila Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, 2013.

U naslovu ″Kuća u Gradu″ imenica ″Grad″ napisana je velikim početnim slovom ″G″ – naime, Dubrovnik je za njegove žitelje jednostavno Grad. Posrijedi je nekovrsna apozicijska metonimija kojom izriču Dubrovčani sebi svojstvenu antropologiju mjesta i prostora, samosvjesnu pripadnost Gradu. Na znanstvenoj, tematskoj razini profesorica Nada Grujić desetljećima je istraživala Grad, njegove četvrti, ulice, trgove, kuće, njegove skrivene zidove i niše. Ova je knjiga objelodanjeni rezultat toga marno i pomno učinjena posla.

Strukturirana je u dvanaest poglavlja. Prvo od njih naslovljeno je ″Ovaj grad rese mnoga lijepa i veličanstvena privatna zdanja″, a to je navod zapisa humanista i pedagoga Filipa de Diversisa iz godine 1440. Autorica napominje da je Dubrovnik tada bio sasvim drugačiji grad od onoga koji poznajemo (nakon 1667., kada je Dubrovnik doživio potres ili ″veliku tréšnju″, uslijedila je bitna preobrazba grada). U prvome poglavlju možemo također pročitati:

″Prije svakog razmatranja dubrovačke stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća treba poći od sljedećih činjenica. Prvo, da su kuće tog doba izrasle na srednjovjekovnoj urbanističkoj podlozi: mreži ulica i parcelaciji, što je umnogome odredilo i njihovu tipologiju. Drugo, da je gradsko tkivo tog vremena bilo znatno gušće no danas i da je zauzimalo sav prostor unutar zidina, tako da pri procjenjivanju dubrovačke stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća nedostaje otprilike nekih tisuću, u potresima i pregradnjama, izgubljenih kuća za točniji uvid u sve domete i svu raznovrsnost ostvarenja. I treće, da i ono malo što je od kuća 15. i 16. stoljeća preostalo ima znatno veću vrijednost za praćenje stilskih kretanja nego što se misli, pa čak i u našoj stručnoj literaturi pronalazi″.

Autorica objašnjava da se kuće za stalno stanovanje unutar gradskih zidina spominju u starim latinski pisanim dokumentima kao ″domus″, dok su u onima na talijanskome jeziku navedene kao ″casa″. Važno je pritom napomenuti da se naziv ″palatium″ rabio samo za Knežev dvor i nadbiskupovu rezidenciju.

Drugo poglavlje, ″Pustijerna – nestale kuće″, govori o reprezentativnim gradskim četvrtima u kojima se zrcale osobitosti arhitektonskih ostvarenja u Dubrovniku. Nakon toga slijede poglavlja ″Palača vojvode Sandalja Hranića″ (napisano u suautorstvu s Dankom Zelićem, urednikom dotične knjige) te ″Unutar četiri zida″ gdje možemo doznati mnogo toga o proporcijama i nacrtima, graditeljskim materijalima i ugovorima gradnje. U petom poglavlju, koje nosi naslov ″Kuća ʹsavršenog trgovcaʹ po Benediktu Kotrulju″, među inim čitamo: ″Kotruljev raspored prostorija usporediv je s onim što ga Alberti predlaže na ʹvišoj raziniʹ. Poglavlje o privatnim kućama otpočinje poznatom rečenicom da je kuća grad u malom i da se svi konstitutivni elementi koji su karakteristični za grad, nalaze i u kući.″

Potom slijede poglavlja ″Balatorij i solarij na kućama druge polovice 15. stoljeća″, ″Gotičko-renesansne kuće Ragnina na Pustijerni″, ″Renesansno pročelje srednjovjekovne kuće″, ″Kulisna pročelja″ te ″Primjeri renesansnog klasicizma″. U jedanaestome poglavlju, naslovljenu ″Dvorište i atrij u kućama druge polovice 16. stoljeća″, autorica nas uvodi u kuće koje su pripadale vlastelinima Bunićima, a poglavlje ″Kameni namještaj″ predočava stare dubrovačke kamine, zdence, cisterne, zahode, zidne umivaonike i zidne ormare.

Ova po svemu izvrsna knjiga opremljena je mnoštvom fotografija, crteža, faksimila starih urbanističkih planova i arhitektonskih nacrta. Nada Grujić ne skriva brigu za Dubrovnik, koji bez Dubrovčana, njegovih stanovnika što ga čine Gradom, gubi dijelove stoljećima izgrađivanog i prenošenog identiteta, koji običavamo smatrati jedincatim i nadaleko prepoznatljivim. Tradicija, da bi opstala i trajala, treba biti okrenuta budućnosti, treba osuvremeniti baštinjeno nasljeđe, otvoriti ga izazovima našega globaliziranog svijeta.

Profesorica Nada Grujić uzmogla je, rečeno riječima Joška Belamarića, ″povezati pedantnu arhitektonsku analizu sačuvanih spomenika i iskoristiti sve što su joj mogla pružiti arhivska vrela i pasusi iz djela stranih putopisaca i lokalnih panegiričara koji se poput ʹritornellaʹ vraćaju uvijek u novom kontekstu raspredanja priče. Omogućilo joj je to da rekonstruira sugestivnu sliku dubrovačke stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća, napiše knjigu kakvu dosad nismo čitali, knjigu kakva dosad nije napisana ni za jedan drugi hrvatski grad.″








All the contents on this site are copyrighted ©.