Šesnaesta nedjelja kroz godinu (A) – p. Sebastian Šujević

Božja strpljivost

Spontana je neka ljudska sklonost da razdvoji čovječanstvo na dvije velike kategorije: dobri na jednu stranu, zli na drugu. Ta sklonost je prisutna i na području vjere. Zazivaju se blagoslovi na sebe, svoje obitelji, vlastiti narod; prokletstva pogađaju druge, neprijatelje, one koji se opiru.

Iz jednog površnog iščitavanja Biblije mogao bi se steći dojam da je naš Bog nestrpljiv, osvetoljubiv, da kažnjava… Ali najznačajniji biblijski retci to opovrgavaju. Ilija pun gorljive revnosti, spoznaje, na vlastitom primjeru, da Bog nije u oluji niti u potresu, nego u blagom lahoru, najnježnijem povjetarcu (2Kr 19,9.13). Isus kori Jakova i Ivana kada su poželjeli da se bijes Gospodnji sruči na Samaritance koji ne primaju Isusa (Lk 9,51.55; Mt 26,51). Sveto pismo je knjiga božanskog strpljenja koje uvijek odgađa kaznu svom narodu (Iz 32,7-14). Proroci govore o gnjevu Božjem. Ali gnjev nije posljednji i konačan trenutak božanske objave: oprost pobjeđuje uvijek. Bog je bogat milošću i vjernošću i uvijek je spreman povući svoje prijetnje kada se Izrael/narod/čovjek nanovo povrati na put obraćenja (1. čitanje).

Isus naviješta kraljevstvo “posljednjih vremena”, ne kao sudac koji odvaja dobre od zlih, već kao univerzalni pastir, došavši ponajprije radi grešnika. Nikoga ne isključuje iz Kraljevstva: svi su pozvani, svi mogu ući. Po svim stavovima svoga života Isus utjelovljuje božansku strpljivost. Nijedan grijeh ne može nepopravljivo presjeći vezu s milosrdnom moći Božjom (Evanđelje).

Crkva, tijelo Kristovo, ima poslanje utjeloviti među ljudima Isusovu strpljivost. Njezin zadatak na zemlji jest objaviti istinsko lice ljubavi. Ovdje na zemlji, žito je uvijek pomiješano s kukoljem, i crta razdvojnica među njima prolazi kroz stranice župnih knjiga, kroz granice naroda, ali u srcu i svijesti svakog čovjeka. Prisjetiti nam se da će se razdvajanje dobrih i zlih vršiti tek nakon smrti.

Milosrdni Bog

Nema sumnje da slika koju steknemo o Bogu određuje i naše ponašanje prema Njemu (klanjanje, molitva, povjerljivost…) i isto tako u odnosu prema bližnjima. Božja Riječ nam rasvjetljuje sliku o Bogu. Bog prihvaća sablazan ograničenog čovjeka, zlog čak, a Isus kao da svojim ponašanjem još i više izaziva svojim ponašanjem slobodno se odnoseći i s dobrima i sa zlima, s pravednicima i s grešnicima. On ne naviješta zajednicu čistunaca i svetaca. Strpljiv je sa svima i daje grešnicima vremena za sazrijevanje u vlastitom obraćenju.

I sablazan jedne osrednje, grešne, kompromitirane Crkve, daleke od evanđeoskog ideala svetosti i bezinteresnosti, ne treba nas uznemiravati. Sačinjena od ljudi i živi uronjena u svijet, Crkva je u stalnoj opasnosti da se zarazi svijetom i da u svojim redovima opazi kukolj pored dobrog žita. Neki bi kršćani htjeli pribjeći nasilnim i rezolutnim sredstvima: izbaciti najslabije članove, spaliti heretike…

Tu se mogu pojaviti dvije devijacije. Krivo poimanje Boga: ljubomornog na ljude, spremnog zgromiti čovjeka i onog grubog i nemilosrdnog Boga, gdje nema ni povjerenja i nade, već strah i nesigurnost.

Poštuje dinamiku rasta i sazrijevanja

No, Kraljevstvo Božje dopušta zle i grešnike, jer ima nepropadljivo povjerenje u Božje djelovanje koji zna čekati slobodnu čovjekovu odluku. Nije to pasivno čekanje, već konstruktivni stav strpljenja i poštivanja vremena događanja rasta kako u životu zajednice, tako i pojedinih osoba, s posebnom pažnjom na trenutke milosti i znakove vremena koji se pravovremeno pojavljuju. Živjeti nam je dostojno to povjerenje i strpljivost Gospodnju. On je Gospodar žetve.