Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Crkva \ Svijet

Sv. Benedikt, zaštitnik Europe

Monte Cassino - najpoznatiji samostan beneditinskog Reda, u kojem su Svečevi posmrtni ostaci.

16/07/2017 13:55

O svetome Benediktu, u povodu njegova blagdana, prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica...

Kada političari i birokrati današnje ujedinjene Europe govore o njezinim začetcima, običavaju se prisjetiti Europske zajednice za ugljen i čelik osnovane Pariškim ugovorom 1951. sa ciljem da se od područja država članica (tada su to bile Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, SR Njemačka i Italija) učini jedinstveno tržište, ali i, što je još važnije, da se spriječe možebitni ratni sukobi između stoljećima zaraćenih Francuske i Njemačke.

Nikako ne želim umanjiti povijesnu važnost tih nastojanja francuskoga ministra vanjskih poslova Roberta Schumana i njegovih europskih suradnika ili partnera time što ću podsjetiti da se glede ujedinjene Europe imamo s osobitom pomnjom osvrnuti na sv. Benedikta iz Nursije. Jer ponajvećma tom duhovnom velikanu trebamo zahvaliti što je od pripadnikâ stare helenističko-rimske kulture i novopridošlih barbarskih naroda učinjena europska obitelj zasnovana na grčko-rimskome nasljeđu i judejsko-kršćanskoj vjerskoj tradiciji. Nije barbarizirano kršćanstvo, nego su kristijanizirani barbarski narodi. U vrijeme kada je nered zahvatio stari svijet, sv. Benedikt dao se u izgradnju novoga europskog i kršćanskog. Zbog svega narečenoga papa Pio XII. nazvao je sv. Benedikta ″ocem Europe″, bijaše to 1947. godine, a papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. zaštitnikom našega kontinenta.

Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, u današnjoj Italiji, kao dijete dobrostojeće obitelji, patricijske. Tradicija uz sv. Benedikta spominje i njegovu sestru blizanku Skolastiku, koja je također proglašena svetom. Budući da je u blizini njegova rodnoga grada živjelo u špiljama nekoliko monaha, Benedikt je već u ranoj dobi došao u doticaj s monaškim načinom života. Potom je otišao na studije u Rim, u vrijeme kada vladaju nered, nesigurnost i dekadencija. Benedikt je od ″porokâ svijeta i svjetske mudrosti″, kako to reče Grgur Veliki, pobjegao u Affile, gradić nadomak Rima, gdje se posvetio asketskomu životu. Htijući živjeti pustinjački, povukao se nakon nekog vremena u špilju koja se nalazi na litici u pustom kraju (antički Sublaqueum, danas Subiaco). Tamo je okupljao učenike i sljedbenike te je na poticaj sestre Skolastike pisao djelo ″Pravilo monaha″ (″Regula monachorum″). Potom je napustio špilju i godine 529. počeo zajedno sa sljedbenicima graditi u Campagni samostan Montecassino, koji će postati matična opatija novoga reda, benediktinaca. Taj je samostan postao i kroz brojna stoljeća ostao središte vjerskog i kulturnog života.

Moguće je s pravom ustanoviti da je Benediktova ″Regula″ svevremeno suvremena: u tom je spisu mudrost prošlih epoha združena sa zahtjevima trenutka, što je Benediktovu ″Pravilu″ omogućilo vjekovnu životnost na svim zemljopisnim prostorima. To ne znači da je Benedikt držao svoje pravilo redovničkoga života jedinim ispravnim, nego naprotiv, ostavljao je mogućnost da netko ″po boljem nahođenju sastavi drugi raspored″.

Popularizaciju ″Pravila″ na osobit je način pomogao papa Grgur Veliki, koji je prije, kao redovnik, i sâm po njemu živio. Za misionare među germanskim narodima Grgur Veliki poslao je upravo benediktince. Širenju Benediktova pravila uvelike su tijekom sljedećih stoljeća doprinijeli Karolinzi: car Karlo Veliki proglasio ga je jedinim važećim u Carstvu. Tako je Benediktovo pravilo ugrađeno u temelje zapadnoga monaštva i do 12. stoljeća se prema njemu ravnahu gotovo svi samostani.

Sveti je Benedikt otac zapadnoga redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od velikana kršćanske, zapadnjačke kulture, koju je oplemenio humaniziranjem društva, nastojanjem oko ljudskih i socijalnih prava svakog čovjeka. Benediktinski samostani bili su mjesta opismenjavanja i evangelizacije. K tome je Benedikt razvio zapadnjački mentalitet gdje se na osobit način spajaju duhovno i fizičko, što je izrazio sržnim i jasnim geslom ″Moli i radi!″ (″Ora et labora!″). Fizički rad i materijalno privređivanje racionalizirao je i učinio dostojanstvenim. Svojim zajednicama ostavio je u nasljeđe i sljedeći naputak: ″Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!″ U nemirnome onodobnom svijetu uspostavio je sv. Benedikt Europu rada i mira – što je uzvišeni cilj europskih političara i danas.

Treba reći i to da je sv. Benedikt imao darove čudotvorstva, proroštva i čitanja savjesti. Dante za njega napisa da je ″najsjajniji i najveći biser″, a o njegovu životu doznajemo najviše iz druge knjige ″Dijaloga″ pape Grgura Velikoga. Sveti Benedikt iz Nursije preminuo je 21. ožujka 547. u Montecassinu.

Velebno mjesto zauzimaju benediktinci i u hrvatskoj povijesti i kulturi. U članku ″Doprinos sv. Benedikta i njegova reda oblikovanju moderne Europe″, prof. dr. Slavko Slišković, dominikanac, o tome piše:

″Preko benediktinskog opata Martina Hrvati su stupili u prve kontakte s papom Ivanom IV. (640.-642.) i Svetom Stolicom. Franački misionari koji su djelovali među Hrvatima također su pripadali Benediktovu redu. Od 852. godine, kada je knez Trpimir u Rižinicama između Klisa i Solina sagradio prvi hrvatski benediktinski samostan, pa do 1222. godine, kada je izgrađen samostan sv. Jakova na obali pokraj Dubrovnika, kao posljednji muški benediktinski samostan u nas, na našim je prostorima djelovalo oko 100 benediktinskih muških i ženskih zajednica ostavljajući neizbrisiv trag u našoj crkvenosti, znanosti, umjetnosti i obrazovanju.″

Spomenimo i Baščansku ploču, uklesanu na glagoljici, jedan od najstarijih i zasigurno najvažniji hrvatski epigrafski spomenik: njome je dokumentirano da kralj hrvatski Zvonimir darova zemlju benediktinskomu samostanu sv. Lucije u Baški na Krku. Hrvatski su benediktinci u Europi latinskoga jezika i pismenosti promicali narodni jezik i glagoljicu. Osobito je zanimljivo da se Karlo IV. Luksemburški – češki kralj i car Svetoga Rimskoga Carstva Njemačkog Naroda, koji je zapravo bio vladar tadašnje ujedinjene Europe – zatekao kao mladić, još kao kraljević, u Senju, gdjeno je pribivao na glagoljaškoj misi. To ga se toliko dojmilo da je sredinom 14. stoljeća pozvao u Prag hrvatske glagoljaše, benediktince. Njihovi su češki učenici na temelju staroga glagoljaškog predloška s otoka Krka izradili evanđelistar iznimne ljepote i vrijednosti, koji je napisan, valja to posebno istaknuti, glagoljicom na hrvatskome jeziku. Taj je kodeks poznat pod imenom ″Reimski evanđelistar″ ili ″Texte du sacre″, a pouzdani podatci govore da su se francuski kraljevi u 16. i 17. stoljeću zaklinjali polaganjem ruke na dotičnu knjigu. Tako su nad evanđelistarom hrvatskih glagoljaša benediktinaca u katedrali u Reimsu okrunjeni Karlo IX., Henrik III., Ljudevit XIII. i Ljudevit XIV. Veliki.

Mjesto i uloga hrvatske kulture u povijesti kulturne Europe veći su nego što nam se u našoj neupućenosti i snishodljivosti nerijetko čini. Toj veličini uvelike je doprinio sv. Benedikt i njegov red.

16/07/2017 13:55