Svetkovina Sv. Petra i Pavla – vlč. Ivan Benaković

Veselimo se danas, draga braćo i sestre, jer slavimo svetkovinu dvojice velikana naše vjere – sv. Petra i Pavla. Radosni smo jer u njima dvojici vidimo primjere onoga što trebamo svojim životom postati. Jer primjeri uvijek privlače, zovu da se približimo stvarnosti koju promatramo te nas malo po malo uvode u stvarnost onoga u što smo kao ljudi zagledani. Približimo se stoga današnjim primjerima te uvidimo njihovu ljepotu.

Unatoč tome što se radi o dvojici ljudi te po životnim putovima različitim osobama ipak možemo pronaći jako puno toga što im je zajedničko. Počnimo svoje promišljane zastavši na Petrovu liku. Čovjek je to odlučan, hrabar, jasan u svojim stavovima. Prvo čitanje nam progovara kako je u zatvoru. Možemo se pitati zašto? Razlog pronalazimo upravo u hrabrome zauzimanju stava spram osobe i lika Isusa Krista. Taj stav ga vodi do utamničenja. Evanđelje nam još jasnije ocrtava njegov lik kada nam donosi veličanstvenu, uopće prvu veliku vjeroispovijest Isusa kao Krista – Sina Božjega. Na Isusovo pitanje – što ljudi govore tko sam ja? On spremno zauzima stav i kaže – Ti si Krist Pomazanik, Sin Boga živoga! U tome pronalazimo neke važne činjenice za našu vjeru. Prvo i osnovno čemu nas Petar uči jest to da je vjera osobno zauzimanje stava pred osobom Isusa Krista. Vjera je priznavanje Isusa istinskim Sinom Božjim. Ne tek nekim Galilejcem koji je tamo nekada hodao Palestinom. Potom uviđamo kako takav odgovor vjere rađa, draga braćo i sestre, kreiranjem prvoga kamena, temelja Crkve. Jer odmah potom Krist mu odgovara – a ja tebi kažem: «Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata Hada neće je nadvladati!» Na prvi pogled možemo biti zbunjeni ukoliko poznajemo semitski mentalitet. Naime, čudno je da bi se za neku osobu koristio izraz «stijena». Tekst to ni ne govori. Stijena je u Hebrejskoj Bibliji nitko drugi nego sam Bog. To biva jasno ukoliko čitamo Starozavjetne tekstove koji progovaraju o Bogu i njegovu narodu. Izraelci se uvijek obraćaju stijeni koja je hridina, stabilnost njihova života. Stoga današnji tekst igrom riječi želi nam poručiti sljedeće: autentično pristajanje uz istinu da je Isus Sin Božji rađa stav vjere u Boga koji je stabilnost, jakost onima koji se Njemu utječu. Jer Krist ne gradi Crkvu na Petru, na čovjeku. Crkva svoj temelj ima u Kristu samome – On je stijena vječna koju ni vrata Hada odnosno pakla neće nadvladati. U čemu je onda Petrova veličina? U tome što u Isusu prepoznaje Boga i time postaje prvi kamen u nastanku Kristove Crkve. Kamen koji poziva i nas da se kao živo kamenje počnemo ugrađivati u taj duhovni dom kako veli Prva Petrova poslanica. Vlastitim pristajanjem uz Krista to ćemo i biti.

Želio bih se isto tako zaustaviti i na jednom detalju današnjega Evanđelja koji nam se možda čini nejasnim. Naime, riječ je o izrazu «vrata paklena», odnosno primijetit ćete kako sam u tekstu prije koristio izraz «vrata Hada» jer nam grčki tekst govori o Hadu koji je za semitske narode bio mjesto podzemlja gdje odlaze ljudske duše po svršetku zemaljskog života. Taj izraz biva jasniji ukoliko imamo u glavi sliku grada biblijskih vremena. Riječ je o tome da se jedan vrlo važan dio života ljudi odvijao upravo na gradskim vratima. Vratima koje si ne trebamo zamišljati u današnjem obliku nego u smislu jednoga cijeloga kompleksa prostorija. Točnije tri nasuprot tri prostorije. Takva vrata još iz Salomonova vremena dan danas je moguće vidjeti u Izraelu na mnogim arheološkim lokalitetima. U tom kompleksu gradskih vrata bile su smještene mnoge administrativne službe a isto tako i sudište. Ako to uzmemo u obzir slika nam je malo jasnija jer je očito kako autor ovdje aludira na jedan utvrđeni grad sa svojom upravom. Grad koji kao temeljno načelo djelovanja zasigurno nema ispovijedanje vjere u Isusa Krista kao Božjega Sina. Takva jedna građevina, odnosno sam grad stoji u Evanđelju nasuprot Crkvi i njenoj biti. Građevina Crkve svoju bit pak posjeduje u skupu ljudi koji su pozvani stajati pred licem Božjim i ispovijedati Njegovo ime. Tako čine skupštinu pred licem Božjim i slave ga bez prestanka. U tome riječ ekklesia pronalazi svoje puno značenje. Toj skupštini pak, kao prvi i temeljni vjernik na čelu je postavljen upravo Petar jer On bijaše prvi u kronološkom i kvalitativnom smislu koji je osjetio u svome biću pozvanost na priznavanje Isusa Sinom Božjim.

Svoje promišljanje ja bih međutim završio zaustavivši se nad riječima sv. Pavla u Drugoj poslanici Timoteju gdje veli: «Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!» Ovim riječima koje su svojevrstan testament njegova života te na neki način prikazuju bit života nas kršćana, nas koji činimo Crkvu utemeljenu na Petrovoj vjeroispovijesti a predvođenu današnjim nasljednikom sv. Petra – papom Franjom. Vjera je boj, u grčkome tekstu je to snažno izraženo riječju agon od koje dolazi riječ agonija. Borba unatoč antagonizmima, protivljenjima. Borba koja kao temeljni cilj ima čuvanje - konzerviranje vjere. Lijepo je to izraženo grčkim glagolom tereo, od kojega nam dolazi poznata riječ terarij, zar ne? Vjera je to koja će uvijek biti spremna obrazložiti razlog našega stava, razlog one nade koja je u nas posađena. Nju treba čuvati, veli nam Pavao. Time kazuje veliku istinu nama kršćanima: vjera je trajno, ne povremeno, pristajanje uz osobu Isusa kao Živoga Boga. Ne nešto prikladno trenutku nego trajnost. Dao nam Bog, draga braćo i sestre, da danas kada slavimo svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla obnovimo svoj zanos vjere i još jednom svi zajedno kao zajednica pozvanih kliknemo: «Ti si Isuse Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga!» Amen.