Svetkovina Presvetoga Srca Isusova - vlč. Ivan Benaković

Koliko smo puta u svakodnevnome govoru znali čuti kako je neka osoba srčana ili jednostavno kako neki čovjek ima srca. Ljudi to znaju često govoriti. Kažu: “Ma onaj čovjek je srce, sve će ti dati!” Kada tako govore, ljudi obično žele naglasiti nečiju dobrotu i iskrenu ljubav. I nije stoga nikakvo čudo da će i za Boga posegnuti za istim terminom. Katolička Crkva u svome kalendaru tako posjeduje svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. I ova nam svetkovina želi naglasiti istu stvar kada pred nas stavlja stvarnost srca Isusova.

Srce je u Bibliji simbol čovjekove nutrine. Mjesto gdje se rađaju čovjekove odluke, mjesto koje je izraz čovjekove intime. Dovoljno je primjerice zaustaviti se na Psalmima u kojima gotovo svako malo se spominje upravo srce, i to kao mjesto gdje se rađaju čovjekove odluke. Također, uočit ćemo kako je i za mudrosne knjige Staroga Zavjeta srce poput nutarnjega organa smisla cjelokupnoga čovjekova bića. Stoga će biti sasvim prirodno zaključiti kako je upravo ljudsko srce, ona njegova nutarnja bit – prostor gdje on stupa u komunikaciju s Bogom.

Evanđeoski odlomak ide jedan korak naprijed i stavlja pred nas stvarnost i veličinu Božjega srca. Zove nas da ga pobliže promotrimo te mu se divimo. Kakvo je Božje srce očitovano u Isusu Kristu? Ono je «krotko i ponizno». Kako to razumjeti? Naime da bismo shvatili taj izraz potrebno je promotriti kontekst u kojemu Isus to govori. Isus se obraća onima koji su izmoreni i opterećeni. Pitamo se čime? Teretom jarma koji sami ne mogu nositi. Slika je to koju Krist preuzima iz radionice jednoga drvodjelje. Kaže se za Isusa da je bio tesarov sin. Posao drvodjelje između ostaloga bio je i taj da pravi jarmove koji bi se stavljali na životinje ne bi li se njima moglo upravljati. Pravili bi ih tako da bi se prvotno dovodilo životinju te bi tesar jaram pravio upravo po mjeri dotične životinje. Nakon probe jarma uvidjelo bi se odgovara li isti za tu životinju. Ako pak ne bi bio odgovarajući pravio bi se novi dok životinja ne bi imala točno odgovarajući jaram za nositi. Tu sliku Krist sada primjenjuje na jaram, odnosno jednostavno rečeno teret koji svaki čovjek treba ponijeti u svakodnevnici. Ukoliko on nije odgovarajući te je pretežak čovjek biva sputan, okovan te uskoro opterećen. Kakvi su to tereti koje čovjek naprti na sebe? Tereti su to zakona koje su nam drugi nametnuli kao norme našega djelovanja. Tereti su to koje sami ne razumijemo te ih teško možemo nositi. Ali tereti su to često koje smo kreirali vlastitim življenjem. Kakvim življenjem? Protivno našoj nutarnjoj jezgri. Protivno našemu srcu u kojemu se događaju sve naše odluke i želje. Tu shvaćamo Kristov poziv na učenje od njega kako bismo zadobili tako željeni spokoj duše. U takav spokoj čovjek ulazi Kristovim naukom, učenjem od Njega, da se mir duše pronalazi jedino u srcu otvorenu za Boga. U srcu koje se neće okupirati svojim mislima i odlukama. Odnosno u onim trenucima kada na sebe stavimo samo onoliki teret koji odgovara našemu srcu a on će pak biti plod moga sabiranja u trenucima tišine pred licem Božjim. Pristupimo zato, draga braćo i sestre, otvorenom srcu Gospodina našega Isusa Krista te doživimo smiraj naše duše. Amen