Svetkovina Uzašašća Gospodinova - vlč. Ivan Benaković

Za vrijeme boravka u Jeruzalemu više puta sam znao pohoditi Maslinsku goru te mjesto koje se u tradiciji povezuje s Isusovim Uzašašćem na nebo. U glavi mi je pri tome neprestano odzvanjao redak iz Vjerovanja: “Uzašao na nebo, odonuda će doći suditi žive i mrtve”. Naravno da na tome mjestu nisam bio sam, nego je neprestano bila prisutna barem jedna grupa ljudi koja je došla napojiti svoje vjerničko biće na tome zdencu naše vjere. I zasigurno da je mnogima u glavi automatski proradila mašta te su zamišljali kako se to zbilo. Zanimljivo je kako kapelica Kristova Uzašašća, koja je kasnije podignuta te se danas nalazi pri vrhu Maslinske gore, nije u počecima imala krov. Kada je taj podatak iznio jedan vodič po Svetoj Zemlji automatski je jedna osoba isti čas prokomentirala: ”Nije imala krov jer kako bi inače Isus uzišao na nebo lupivši glavom o krov”. Takav komentar draga braćo i sestre nije provokacija, a ipak možda i jest ne bi li se uputili prema dubljemu shvaćanju događaja Kristova uzašašća.

Izvještaj nam donosi Luka u svojim dvama djelima: Djelima Apostolskim i Evanđelju po Luki. Već činjenica kako nam o događaju govori jedan te isti autor i to na dva različita načina vrijedna je toga da se zaustavimo i promotrimo stvarnost izbliza. Dok će u Evanđelju po Luki (Lk 24) napisati kako se uzašašće događa istoga dana kada i Uskrsnuće, u Djelima nam piše drugu priču. Veli kako se uzašašće događa nakon 40 dana. Tradicija Crkve upravo će uzeti taj podatak i liturgijski slaviti spomen 40 dana nakon uskrsnuća. No, cjelokupan narativ koji imamo u Djelima Apostolskim nije prepričavanje povijesti te se ne radi o biografiji, već o opisivanju teološke stvarnosti. Jer ako se zadržimo samo na vanjskim elementima događaja ne ćemo ući u njegovu simboliku i poruku za nas ljude.

Uzašašće, kako nam ga opisuju Djela Apostolska u prvome čitanju jest prikazano u vidu poznate literarne tehnike koju su biblijski pisci koristili i u Starome Zavjetu prilikom opisa Božje teofanije (objave). Sam broj 40 u sebi ima duboku i snažnu simboliku te automatski nas treba asocirati na odnos Boga s njegovim narodom tijekom povijesti spasenja, gdje je Izrael kušao Božju živu prisutnost tijekom 40 godina hoda kroz pustinju. Isto tako se spominje kako je potop trajao 40 dana i 40 noći, te primjerice kako je David vladao 40 godina. Zanimljivo je kako je to i broj koji je označavao vrijeme priprave učenika na svoje poslanje. Učitelj, a Krist to jest, okupljao bi učenike oko sebe 40 dana prije nego bi im povjerio važnu zadaću. Ostali elementi koji su prisutni u tekstu također su snažna literarna sredstva ne bi li se prenijela važna teološka poruka. Oblak je u Starome Zavjetu uvijek bio znak Božje prisutnosti u narodu. Prisjetimo se samo ciklusa o Mojsiju i Izraelskome narodu u pustinji. Nadalje, tekst govori o bijeloj boji – o njenome sjaju. Ona je stilsko izražajno sredstvo kojim se dočarava Božji svijet. Stoga je važno događaj uzašašća ne shvaćati u smislu prostora ili vremena, već dohvatiti njegovu duboku teološku poruku. Ona glasi – Bog ulazi u duboki odnos s čovjekom posredstvom Isusa Krista. Jednom zauvijek započinje odnos čovječanstva s Božjim životom. Razbija se granica, ako je ikada i postojala, između Boga i čovjeka. Drugim riječima, jasno je kako je Uznesenje ništa drugo nego ispovijest vjere u Uskrsloga Krista koji je razbio okove zemaljskoga te otvorio i nama put u vječnost života s Bogom.

Evanđeoski odlomak na liniji je čitanja iz Djela apostolskih, no ide jedan korak dalje. Slušamo kako je Isus s učenicima na gori. Gora, planina je uvijek u Bibliji mjesto susreta čovjeka s Bogom. Ona naznačuje kako se čovjek odmaknuo od zemaljskoga i pošao na put prema Bogu. Tu se također krije i smisao riječi svet. Ona ne označava ništa drugo nego odvojenost od materijalnosti, od profanosti. Svet je stoga onaj čovjek koji se uspije barem na trenutak primaknuti Svetome – Bogu, i započeti s Njim razgovarati. Tekst nam dalje kazuje na koji način se događa čovjekova komunikacija sa Svetim. Jedna istinska komunikacija s Bogom, Svetim jest uvijek bazirana na stavu poniznoga klanjanja pred tajnom Boga koji mi se približava. Zato slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku kako apostoli padaju ničice i klanjaju se Kristu. On im tada daruje, rekli bismo zadnje upute prije nego će ih uputiti u svijet. Prije nego će im udijeliti poslanje. No, iznova zapažamo kako neki sumnjaju. To doista frapira, međutim samo za tren. Zapravo, možemo se s druge strane pitati: Je li uopće moguća vjera bez pitanja, bez sumnje, bez traganja? Nije. Vjera nije izvjesnost i jasnoća. Ona je cjeloživotno traganje i postavljanje pitanja, ne bi li dokučili Boga. Stoga se ne trebamo bojati tragati i postavljati svome Bogu pitanja.

I na kraju evanđeoskog odlomka vidimo kako Isus daruje učenicima nalog, on ih šalje u svijet kako bi pronijeli njegovo ime baš svima. Ne nekima izabranima, nego svima. Šalje ih u svijet, šalje ih u svakodnevnicu, drugim riječima – na posao. Ne dopušta im da budu zagledani u Njegov lik nego da idu među narod i navještaju njegovo ime. Tu nam iznova odjekuje prvo čitanje: “Što stojite i zurite u nebo?” Često se to događa i nama, da stojimo i gledamo u nebo a da ne bi ni prstom maknuli. Možemo biti sigurni kako to nije stav vjere. Vjera me neminovno goni naprijed, aktivira me, ne čini pasivnim promatračem stvarnosti. Naravno da to nije lako, zato im Krist govori: “Ja sam s Vama u sve dane do svršetka svijeta”. Naime, onaj tko je shvatio da njegovo poslanje treba trajno biti oslonjeno na Krista te da mu od njega valja dolaziti snaga, taj se ne boji. Jer zna da ne čini ništa u svoje ime, nego u ime Njegovo. “Ne propovijeda sebe nego Isusa Krista”, kako će to reći Pavao u poslanici Korinćanina. Stoga, draga braćo i sestre prodrimo u dubinu i snagu svetkovine uzašašća koja i meni i tebi govori kako je Bog jednom zauvijek stupio u komunikaciju s čovjekom i ne miruje dok svi ne postanu dionici toga trajnoga komuniciranja. I meni i tebi kaže: “Pođi i učini mojima sve narode”. Ako misliš da si malen, to doista i jesi, no takvoga te i treba. Jer u svojoj malenosti pokazuješ jedini istinski stav prema Njegovoj osobi. Iz toga pak stava rađa se na koncu s vremenom i tvoja osobna uznesenost u nebesku slavu. Dao Bog da ju svi jednoga dana dosegnemo. Amen