2017-05-17 13:29:00

STEPINAC UKRATKO - 8


STEPINAC UKRATKO – 8

Nadbiskup Stepinac prozivan je zbog sudjelovanja u javnim manifestacijama NDH i molitvama za državne poglavare, te ga se smatra odgovornim za zločine koje su počinili neki svećenici, a imputiran mu je i naslov: „ustaški vikar“.
O povijesnoj utemeljenosti takvih optužbi, kao i tadašnjim okolnostima, razgovaramo s postulatorom kauze za kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa, blaženoga Alojzija Stepinca, s monsinjorom Jurjem Bateljom u našem osmom prilogu serijala: STEPINAC UKRATKO... S mons. Bateljom, razgovara Tanja Popec... - Poslušajte…

Poštovani slušatelji Radio Vatikana, pratimo i dalje vrijeme i djelovanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i nalazimo argumente za odgovore na optužbe na njegov račun. U Optužnici je nadbiskup Stepinac, naime, prozivan zbog sudjelovanja u javnim manifestacijama NDH i molitvama za državne poglavare, što je smatrano njegovim „blagoslovom“, za zločine počinjene u tome razdoblju. A od monsinjora Jurja Batelje saznajemo, je li Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, uopće sudjelovao u stvaranju NDH...

Na temelju dokumenata i osvjedočenja samoga nadbiskupa Stepinca, mogu reći da je na postupke ustaške vlasti, koji su bili izvan okvira mirnodopskoga života, reagirao pravovremeno i – u ratnim okolnostima – dostatno. Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je 10. travnja 1941. Treba reći ponajprije da nadbiskup Stepinac nije sudjelovao u stvaranju nove države, dok je trajala Kraljevina Jugoslavija, niti kasnije. Štoviše, vojni puč koji je svesrdno podržavala Srpska pravoslavna crkva, imao je za cilj – ne samo spasiti Kraljevinu Jugoslaviju, kao poligon za stvaranje velike Srbije – nego izbrisati Banovinu Hrvatsku, za koju su Hrvati mislili da je jedan oblik njihove državnosti. A kad je stvoren ustaški pokret, isti nije bio modeliran prema fašizmu ili nacional-socijalizmu, njegovi su [Stepinčevi, op. Ur.] zahtjevi bili da se na temelju povijesnoga i nacionalnoga prava, na temelju prava o samoodređenju i nacionalnoj nezavisnosti, uspostavi vlastitu državu. U načelima koja su zapisana, nije sadržano ništa što bi bilo protiv vjere i morala. Stoga u prvim danima, Nadbiskup nema potrebe osuditi postupke ustaške vlasti. Ali kad je projekt samostalne države počeo provoditi postupke mimo kršćanskih načela, i malo pomalo poprimati one fašističke i nacističke, vidljivi su hrabri i snažni Stepinčevi interventi, koji su osuđivali incidente, a potom i zločine. Suprotne pozicije između hrvatskog i srpskog naroda, baš su u toj težnji hrvatskoga naroda za slobodom, našli svoje dodatno opterećenje. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je teritorij Hrvatske Države istodobno bio pod okupacijom Mađara, Talijana i Nijemaca, a da bi se ispravno moglo prosuđivati djelovanje nadbiskupa Stepinca, u Drugom svjetskom ratu i za vrijeme NDH, treba odgovoriti na drugo jedno pitanje: Tko je držao vlast u Zagrebu, na području Zagrebačke nadbiskupije na hrvatskom ozemlju (?!), Kraljević u Londonu, partizani u šumi ili vlast koju je – uz potporu dr-a Mačeka, predsjednika HSS-a - proglasio Kvaternik 10. travnja 1941.? Nadbiskup je bio dužan, po međunarodnom pravu, po crkvenom pravu i po savjesti, priznati zakonitu vlast. Da je nije priznao, tko bi uspio spasiti 28 tisuća srpske ratne siročadi i tisuće ratnih stradalnika: Židova, Srba, pravoslavnih i drugih.?! A moram reći da su bile tolike nesuglasice između Vlasti i nadbiskupa Stepinca… On se suprotstavio vrlo jasno i odrješito na svaki pokušaj uplitanja državne vlasti na crkveno područje. Tako se suprotstavio dr-u Milovanu Žaniću, predsjedniku Zakonodavnog povjerenstva zbog uplitanja u sakramentalna pitanja. Zatim, osujetio je pokušaj imenovanja velečasnog Ivana Mikanovića (?!), za župnika Svetoga Marka [crkve, op. Ur.] . Oštri nadbiskupovi prosvjedi izazvali su velike bure u javnosti, kad je branio slobodno tiskanje katoličkoga tiska, a osobito pak razljutilo je Pavelića, kad je zabranio svećenicima kandidirati se za Hrvatski sabor.

Monsinjore Batelja, nadbiskupu Stepincu pripisuje se odgovornost za zločine koje su počinili neki svećenici. Kako to tumačite?

Samo neupućeni čovjek može tvrditi da je nadbiskup Stepinac odgovoran za sve što je učinjeno na području NDH. Ponajprije, na tom području jurisdikciju su imali đakovački biskup, križevački vladika, senjski biskup, senjsko–modruški biskup, splitski biskup, šibenski, hvarski, dubrovački, banjalučki, sarajevski nadbiskup i mostarski biskup. Prema tome, baciti odgovornost na jednoga čovjeka, doista je besmisao – i kad bi bilo kakvih činjenica koje bi teretile nadbiskupa Stepinca. Naime, svaki biskup premješta i imenuje u službe svoje svećenike. Odgovoran je za tiskovine koje se objavljuju na njegovu području; brine se za duhovno stanje vjernika, koji su povjereni njegovoj skrbi. Nadbiskup Stepinac je od početka njegova biskupskog služenja, osobitu ljubav i brigu posvetio svećenicima. Branio im je svako političko aktiviranje i to u više okružnica, a zbog neprimjerenog ponašanja pojedinaca, on im je zabranio vršiti svećeničku službu. Isto tako, u političkim zbivanjima, pred otvaranje hrvatskoga Sabora, 8. veljače 1942., nadbiskup je izričito zabranio svećenicima svaku političku agitaciju. U svome pismu doktoru Paveliću, napisao je: za ono malo koristi koju donose svećenici-političari, ne isplati se nanijeti dvaput više štete Crkvi i Domovini, zanemarivanjem svećeničke dužnosti – bili ti svećenici pripadnici HSS-a ili ustaškog pokreta. Za nadbiskupa je uvijek bilo jasno da prvotna svećenikova dužnost jest propovijedanje Evanđelja i svjedočenje za Boga u svijetu.

 

Jedna od teza koja se pripisuje nadbiskupu Stepincu je da je bio „ustaški vikar“; naime, zbog službe vojnog vikara, koju je imao u vrijeme NDH. Kako nam to možete objasniti?

To je zločesta izmišljotina velikosrpske politike. Naime, „vojni vikarijat“ je ustanova Katoličke Crkve koja - u pojedinim zemljama - organizira vojno dušobrižništvo. Na čelu vojnog vikarijata je vojni vikar to jest vojni biskup koga imenuje Papa. Kad postoji dogovor pojedine države s Vatikanom, vojnog vikara predlaže državna vlast, a Papa ga potvrđuje. Ako ugovor između države i Vatikana ne postoji, onda Papa obično imenuje vojnim vikarom, biskupa glavnoga ili najuglednijega grada u zemlji. Budući da je Srpska Pravoslavna Crkva, u srpnju, 1937., nasiljem onemogućila potpis konkordata Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije, Pio XII. je, zbog opasnosti rata – a da katolički vojnici ne ostanu bez duhovne potpore – imenovao zagrebačkog nadbiskupa, dr-a Alojzija Stepinca, koji je bio i predsjednik Biskupske konferencije – vojnim vikarom bez naslova. Tim činom dao mu je ovlast da može podjeljivati jurisdikciju svim hrvatskim vojnim svećenicima, s međubiskupijskom važnošću, za sve hrvatske vojnike – bez obzira na to iz koje biskupije dolaze i na teritoriju koje biskupije se nalaze. Nadbiskup Stepinac se časno poslužio tom jurisdikcijom. Ali neutemeljeno se tvrdi da je 150 kapelana bilo podvrgnuto apostolskom vojnom vikaru, to jest primasu Hrvatske, monsinjoru Alojziju Stepincu, zanemarujući pritom činjenicu da su vojni kapelani vršili dušobrižničku službu za sve postrojbe u NDH; to jest: i za domobranske, a ne samo za ustaške postrojbe…

 








All the contents on this site are copyrighted ©.