Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

V. Vazmena nedjelja - vlč. Ivan Benaković

"Ja sam put, istina i život." Jedan od naziva za kršćane u prvim vremenima Crkve bio je – «Put» tj., «oni koji slijede Put» - RV

13/05/2017 19:12

Uskrsno vrijeme liturgijske godine, draga braćo i sestre, stavlja pred nas mnoga pitanja. Pitanja koja nam se u prvi mah mogu učiniti jasnima, no već malo dulje zadržavanje nad njima, odnosno refleksija nad istima – stvaraju u nama neku vrstu nelagode. Sva pitanja međutim, pretaču se u jedno i to fundamentalno pitanje za naš vjerski život a ono je: Što je uskrsnuće i što ja imam s tom činjenicom? To je pitanje na koje ne odgovaramo odjednom, nego, rekao bih – na putu, i to životnome putu. Zato će jedan od naziva za kršćane u prvim vremenima Crkve biti – «Put» tj., «Oni koji slijede Put». Odmah se možemo zapitati: kakav je to Put? Tu nam je odgovor malo jednostavnije dohvatiti. To je zajednički put s Kristom, Živim i prisutnim. Onim koji prethodi svim mojim radnjama i putevima. Čak štoviše, i za sebe će reći da je Put, Istina i Život, kako slušamo u Evanđelju Pete Vazmene nedjelje.

Evanđelje po Ivanu koje čitamo koračajući prostranstvima svoga vjerničkoga postojanja doista je predivno. Oni koji ga malo bolje poznaju reći će kako se može podijeliti na dva dijela: Knjigu Znamenja i Knjigu Proslave. Što time žele reći? Naime, Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama, za vrijeme svojega tjelesnoga prebivanja u liku čovjeka na zemlji, prezentirala se i očitovala u vidu mnogih znakova. Znakova pak, koji su oslikali karakter našega Boga. Boga koji pokazuje nasušnu potrebu za čovjekom. Neki će reći da je jednostavno slab na čovjeka i da ne miruje dok se ne uputi u susret čovjeku. Znamenja su to kojima se prikazao, očitovao kao Živi, a imala su ulogu da oni koji će ih promatrati priđu tome istome Bogu i prime ga kao svoga, kao bliskoga Boga. Oni koji ga primiše mogli su s vremenom ući i u posjed Njegove slave. O toj nam slavi progovara drugi dio Evanđelja po Ivanu odakle je preuzet i današnji evanđeoski ulomak. No, u čemu je onda problem, možemo se zapitati. Problem nalazimo u tome što sada, prepoznati Boga, više nije stvar tjelesnoga prepoznavanja znakova koje on čini, primjerice znaka ozdravljenja ili nečega što se tiče našega materijalnoga gledanja. Nakon Uskrsnuća, prepoznavanje se više ne tiče materijalnih znakova, nego duhovne realnosti. Da je tome tako, govori nam i grčki tekst današnjega Evanđelja gdje autor koristi dva grčka glagola: oida – koji znači poznavati te orao – što znači gledati. Prvi, oida, ne crpi svoje puno značenje u vidu znanja, poznavanja koje bi bilo tek puko intelektualno poznavanje, već nas usmjerava prema jednome dubljemu znanju koje svoje polazište ima u ljudskome srcu. To je poznavanje dubljega smisla. Ono se ne zadržava na onome što gledamo naravnim očima, a na to aludira grčki glagol orao, nego treba biti potaknuto Duhom Božjim koji čovjeka osposobljava da vidi onkraj materijalnosti. Stoga nam je zanimljivo čitati kako Isus razgovara s Filipom upravo o tome dubljemu poznavanju, a ovaj ga pak ne razumije.

Jedna činjenica osobno me fascinira, dragi brate i sestro. Stvar koja se tiče i nas samih, koji smo stalno blizu Isusu. Činjenica kako oni koji su stalno uz Isusa, u stvari ga ne poznaju dovoljno. Ili ga poznaju samo jednim dijelom. Možda ga poznaju tek intelektualno, a srce im je daleko od Njega. Filip pokazuje kako će svoj pogled trebati izoštravati kako bi Krista upoznao više. Kako bi u Njemu doista prepoznao Boga Oca.

Koliko ti poznaješ Krista kojemu si povjerovao? Možeš li za sebe reći da si došao do određene razine dubljega poznavanja Krista ili si još uvijek na putu jednoga dubljega poznavanja Njegove osobe? To je pitanje koje uvijek ostaje otvoreno svakome od nas. Pitanje je to koje nas približava Ocu, jer poznavanjem Krista otvaramo se dinamici Njegova odnosa s Ocem. Drugim riječima, On nas vodi k Ocu i na koncu – dioništvu u Božanskom životu. Zato nam na poseban način odjekuju Kristove riječi: «Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.» Jedno dublje ulaženje u smisao života Isusa Krista, tj. duboka nutarnja povezanost s njim, otkriva nam sam Božji život koji je trajna komunikacija Oca sa Sinom u zajedništvu Svetoga Duha. Istinsko otvaranje Kristu stjecanjem dubljega znanja o Njemu osposobljava i nas same da kušamo Božji život te budemo Njegovi svjedoci svakoga dana. Nama, koji smo trajno izloženi dinamici Božjega života prilikom Euharistijskoga slavlja, otvara se mogućnost dubljega poniranja u Njegovu stvarnost. Daruje nam se Bog koji nas želi uvesti u prostranstva zajedništva s Ocem. No, često se događa da lako znamo reći da prepoznajemo Boga i njegovu volju, a da pri tome ostajemo živjeti u granicama svoje zemaljske ograničenosti. Iznova okrenuti samome sebi i vrteći se oko svoje osi, a ne vidjevši horizont Boga koji nas zove da mu se približimo. Zove nas da se stavimo na put vjere hodajući s Njim, uz Njega.

Kršćanska je vjera jako zanimljiva. Njezin cilj istodobno je stvarnost koja je već prisutna. Božji zahvat kojim je spasio čovjeka – zvan Uskrsnuće – je realnost koju živimo već ovdje i sada. Istodobno smo pak često usmjereni samo onome dalekom i na kraju, a da iz vida gubimo ovo ovdje i sada. Međutim, ono što dolazi, nije u našoj domeni nego Onoga koji nam je otišao pripraviti mjesto. Događaj Uskrsnuća nam govori da je mjesto pripravljeno, no da se prema mjestu stiže dubljim prepoznavanjem Onoga koji nam je mjesto pripravio i to ovdje i sada. Jer, «što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.» U ovim riječima to postaje jasno te se nama vjernicima daje trajna sigurnost na vjerničkome putu. Na taj način je jasno kako je povijest našega življenja ujedno i povijest spasenja u Kristu, ali ne shvaćena kao nešto nama nadolazeće izvana. Štoviše, naglasak je stavljen na kapacitet čovjeka koji je sposoban, vođen Bogom, biti sudionik u stvaranju Božjih djela. Mi smo stoga, draga braćo i sestre, sposobni biti Božjim suradnicima u oslikavanju slike Božjeg života. Slikovito rečeno, ako je Bog pripravio mjesto, mi smo oni koji malo po malo kuću opremaju namještajem. Moguće je međutim da upadnemo u krizu misleći kako smo premaleni da to činimo. Zato se trajno trebamo otvarati dubljem gledanju stvarnosti koja nas okružuje i u tom pogledu uvijek pronalaziti Krista koji je svojim uskrsnućem trajno utisnuo trag u stvoreno. Čineći tako kročit ćemo svakoga dana prema mjestu koje nam je pripravio i to korakom u istini prema punini Božjeg života.  

13/05/2017 19:12