IV. vazmena nedjelja - vlč. Ivan Benaković

Čovjek otkako je svijeta traga kako bi približio stvarnost Boga. Tko je Bog, gdje ga mogu pronaći, u čemu se sastoji njegova bit? I kako njegova potraga napreduje, neminovno shvaća kako mu je On dohvatljiv jedino u slikama svijeta koje ga okružuju. Naime, vječni Bog u stvoreni svijet utiskuje kroz povijest tragove i čovjeka poziva da ih prepoznaje. Upravo jedna slika stvorenoga i u današnjemu Evanđelju želi nam približiti i slikovito prikazati stvarnost i narav Božju.

Isus pred svoje suvremenike stavlja jednu tako živu i njima dobro poznatu sliku stada, ovčinjaka. I doista tko god je imao priliku boraviti u Izraelu mogao se uvjeriti kako je slika pastira i stada –  nešto što je tako blisko i svakodnevno – stavljena pred čovjeka. Nije čudno da će i Stari Zavjet Boga često baš iz toga razloga prikazivati u slici pastira koji se brine za stado. Međutim, slika je, dragi brate i sestro, samo slika, pomoćno sredstvo koje nas želi uvesti u dublju stvarnost našega odnosa s Bogom. I to je prva riječ koju treba naglasiti. Odnos – naime upravo to je važno naglasiti. Bog stvara odnos – kreira dijalog s čovjekom. Pretpostavka pak dijaloga jest sposobnost razumijevanja sugovornika. Prepoznavanje njegova glasa i otvorenost za njegovu riječ. Zato će današnje Evanđelje staviti naglasak upravo na važnu dimenziju slušanja. «Ovce moje» slušaju moj glas, čitamo u današnjemu Evanđelju. No ipak uviđamo kako nije dovoljno samo slušati nego se od nas traži i korak više – a to je razumijevanje, prepoznavanje glasa onoga koga slušam.

Grčka riječ koju spominje današnje Evanđelje, a igra presudnu ulogu u razumijevanju teksta, jest aule. Ta pak riječ označava dvorište, ograđeni prostor određenog kampusa ili većega kompleksa. Nema svoje prvotno značenje u riječi ovčinjak. Jer, autor Evanđelja nam, dragi brate i sestro, kako već rekoh, progovara u slikama. Tu se i krije bogatstvo Evanđelja po Ivanu koje u znakovima i simbolima progovara o Bogu. Takvom jednom igrom znakova i simbola evanđelist nas stavlja pred stvarnost hramske liturgije. Mjesta na koje se ulazilo prolazeći upravo aule – trijem i dvorište, kako bi se došlo do Boga na mjestu gdje se nalazila Svetinja nad Svetinjama, treći i zadnji dio hramskoga kompleksa. Biva nam stoga jasno na što aludira današnji evanđeoski ulomak. Želi nam poručiti kako je mjesto autentičnoga dijaloga i susreta Boga i čovjeka upravo hram – mjesto gdje Bog prebiva kao u svojoj kući. Tamo sam pozvan doći i slušati njegov glas.

Evanđelist nastavlja govoreći kako je pastir onaj koji ulazi i ovce izvodi. Jedna doista snažna slika. Pastir ulazi među ovce, ne ostaje ih promatrati na distanci, nego dopušta biti dotaknut njima. Tu se krije snažna poruka za naš vjernički život. Pastir koji u našemu tekstu simbolizira Boga, jest onaj koji dopušta biti dotaknut čovjekom, njegovim životom. On mu štoviše donosi i hranu, vodi brigu o njemu, traži ga ako se izgubio. Sve zato jer je pastir. No, ono što nekako najsnažnije odjekuje kao poruka današnjega evanđelja, dragi brate i sestro, jest to kako nas On poznaje. Zove nas po imenu te nas izvodi. Ako smo bivali samo dijelom mase i skupine ljudi, sada to više nismo. On nas poziva po imenu i daruje nam identitet. Daruje nam osobnost. Ali na tome se ne zaustavlja današnji evanđeoski odlomak. Veli nam kako se događa izlazak, izvođenje iz ograđenoga prostora. Jer, ovca ne može trajno živjeti stvarnost ograđenosti. Ograđenost zatamnjuje, osljepljuje. Ostaje samo otvorenost glasu koji može povesti prema svjetlu. Zato nam tekst naglašava važnost slušanja koje će biti kadro razbiti tamu i donijeti svjetlo.

Grčki glagol koji koristi evanđelje za prikazivanje stvarnosti izlaska, je isti onaj koji koristi Stari zavjet kada nam u veličanstvenim slikama prikazuje Boga koji oslobađa – izvodi Izraelski narod iz Egipatskog ropstva. Zato današnji evanđeoski odlomak treba shvaćati u vidu trajne Božje prisutnosti i aktivnosti u povijesti čovječanstva. Bog je živ i aktivan u našim životima. On ulazi u našu stvarnost i što je još važnije, a tako snažno odjekuje u današnjemu evanđelju – ide pred nama kako bi nam darovao život, i to ne bilo kakav, nego život u punini. Ne tek životarenje koje će biti zadovoljno mrvicama, nego život u punini. Taj pak život moguć je jedino po Bogu i s Bogom. S Bogom čiji sam glas pozvan raspoznavati u vlastitome življenju i otvarati se njegovoj snazi. Snazi koja mi donosi napuštanje mojih životnih okvira koje sam si možda stvorio tijekom vremena.

Božja Riječ, Božji glas – to doista i čini, dragi brate i sestro. Daruje nam izlazak iz naše skučenosti. Širi horizonte našega gledanja. Ma daje nam jedini i istinski pogled. No, taj horizont dosežemo jedino ukoliko imamo otvorene uši srca kako bi prihvatili i živjeli od Njegova glasa kojim nas poziva. I na koncu, vidimo kako se onda jedan istinski i proživljeni dijalog s Bogom – Onim koji poziva, koji šapuće na svačije uho – događa na istinski i potpuni način samo u krilu Njegova hrama koji je Crkva. Stoga, molimo Gospodina da mi koji smo ju trajno pozvani izgrađivati, mognemo biti sposobni čuti Njegov glas i napajati se Njegovom milinom. Sve zato kako bismo život imali, u izobilju ga imali.

Vlč. Ivan Benaković, svećenik Đakovačko-Osječke Nadbiskupije na postdiplomskom studiju Svetog Pisma pri Papinskom Biblijskom Institutu u Rimu