Treća vazmena nedjelja - p. Alan Modrić

U ovome vazmenom vremenu jedno od pitanja s kojima se suočavamo kao kršćani i vjernici jest da li mi doista vjerujemo da je Gospodin Isus Krist uskrsnuo, da li svojim životom, mislima, riječima i djelima svjedočimo ljubav, radost, snagu i nadu koji proizlaze iz vazmenog otajstva. Ili se ponašamo poput mnogih naših suvremenika posebno iz zapadnog dijela svijeta kojima je Uskrsnuće Gospodinovo nešto poznato i blisko kao što su planeti Neptun i Pluton, koji blagdan Uskrsa identificiraju s jajima, a kao što je Djed Božićnjak zamijenio Djetešce Isusa, tako je njima uskršnji zec zamijenio Uskrsnuloga Pobjednika nad smrću. Međutim, stvari su još i gore: nastoji se, naime, Uskrsnuće potpuno obezvrijediti, prikazati ga kao veliki trik i prijevaru, pa se tako među ostalim raznim, nazovimo, «umjetničkim ostvarenjima» i «slobodama govora i izražavanja», Onoga, koji je u biti donio slobodu, ljubav i mir, prikazuje kao nekoga koji potiče i motivira na «naše i vaše» ubijanje, nasilje i mržnju. U stvari, ne događa se ništa novo, kao što su i Židovi i Rimljani nastojali ukloniti svaki trag Uskrsa, predstaviti ga kao varku i obmanu Gospodinovih učenika, tako se i danas želi obezvrijediti Uskrsnulu Ljubav. Kao što su u Rimskome Carstvu kršćani bili smatrani izopačenima, neprijateljima društvenog i državnog poretka, reda, sloboda, tako su i danas smatrani neprijateljem broj jedan ljudskih prava i sloboda koje ni u kojem slučaju ne smiju biti ograničene, pa tako im se ne smiju postavljati niti moralne norme niti ograničenja. Dakle, ništa novo pod suncem. Međutim, mi si trebamo postavljati pitanje: kakav stav zauzimam u svome konkretnom životu kada sam suočen s takvim situacijama, protivljenjima, čak štoviše, kada naiđem na takvo otvoreno neprijateljstvo i mržnju prema Gospodinu Isusu i mojoj vjeri u Njega? Odgovor na takva i slična pitanja nalazimo u misnim čitanjima 3. vazmene nedjelje.

Prvi odgovor dobivamo u odvažnome svjedočenju sv. Petra, koje nam donose Djela Apostolska: «Isusa Nazarećanina … predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada».

U svojoj Prvoj poslanici apostol Petar ponavlja tu svoju vjeru svjedočeći da Krist «bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu». Odakle tolika radost, tolika vjera i ufanje čovjeku koji je nijekao Isusa pred drugima, koji je pobjegao od Njegovog križa, koji je bio očajan i izgubljen zbog Gospodinove smrti i ukopa? Sve to proizlazi upravo iz činjenice dubokog i proživljenog susreta s Uskrsnulim, drugovanja s Njime, spremnosti da se Petar, glavar zbora Apostola, podvrgne pouci i bude poslušan Uskrsnulome na Tiberijadskom jezeru, i da sve do smrti naviješta Radosnu vijest njegovog uskrsnuća.

Ovakvome preobraženome Petru suprotstavljaju se dvojica učenika, koji tužni i snuždeni hodaju putem o kojem uopće i ne razmišljaju kamo ih vodi, jer beznađe i očaj su ih pritisnuli do tolike mjere da više i ne stupaju putevima stvarnosti, nego lutaju cestama života, i u takvome stanju susreću Krista kojega zaslijepljeni uopće ne prepoznaju, a u tome možemo otkriti u velikoj mjeri i nas same, kada nas svakodnevne brige, strahovi i tjeskobe pritisnu toliko da više ne uočavamo Gospodinovu nazočnost i blizinu u našem životu.

A što je to što je preobrazilo dvojicu učenika na putu u Emaus i potaknulo ih da, unatoč očaju i tuzi u njihovim dušama, ipak smjelo i odvažno svjedoče: «Doista uskrsnu Gospodin!»? Odgovor nam daju oni sami: «Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha». Dakle, oni susreću Isusa u onom činu koji je temeljni stup naše vjere i života i bez kojega se ne možemo smatrati uopće vjernim i autentičnim svjedocima svjetla i radosti Kristova Uskrsa: radi se o Euharistijskoj gozbi Njegove Riječi, Tijela i Krvi, koju na poseban način slavimo svake nedjelje, koja nije samo slavlje Dana Gospodnjeg, nego je i spominjanje Njegovog Uskrsa. Kada mi dušom i tijelom sudjelujemo na toj Euharistiji onda nam se otvaraju oči, prepoznajemo Isusa i shvaćamo da je On pobjednik nad smrću i zlom, unosimo u naš život radost, snagu, hrabrost i mir koji nalaze svoj primarni izvor u Uskrsu. S takvim stavom, s takvom vjerom sposobni smo suočiti se s protivljenjima i neprijateljstvima uperenima ne samo prema nama samima, nego prema samoj osobi Isusa Krista koji je, niti manje niti više, patio, umro i uskrsnuo čak i za one koji ga toliko obezvrjeđuju, i koji su potrebiti, makar to ne znali niti priznavali, njegovog ozdravljenja, utjehe i ljubavi. Neka sve nas, koji smo pripadnici ovoga ljudskoga roda, po zagovoru Nebeske Kraljice Blažene Djevice Marije privede k radosti, svjetlu i miru svojega Uskrsa Kralj svih stvorenja Gospodin Isus Krist!