STEPINAC UKRATKO - 5

PETI PRILOG

U emisiji "Stepinac ukratko", poštovani slušatelji, danas ćemo se vratiti još temi logora, i njegovim reakcijama. Kako na zatočene u logorima, tako i na odjeke njegovih intervencija. Monsinjor Batelja kako se nadbiskup Stepinac odnosio prema zatočenima u logorima; je li im pokušavao pomoći i zaštititi njihovo dostojanstvo?

Čuju se glasovi da su se u svim tim logorima provodila najokrutnija ustaška nasilja, a činjenica je da u mnogim od tih logora nije bilo ustaških službenika, nego su bili pod brigom državne skrbi, međunarodnoga Crvenoga križa, Caritasa, socijalne službe i tako dalje. Postoje svjedočanstva da je u prosincu 1941., u Jasenovcu, za 400 logoraša – među kojima i za one od 4 do 14 godina – bila organizirana nastava. Učitelji i profesori da su se izabirali među zatvorenicima, a učili svih čitati, pisati i pjevati. Don Giuseppe Masucci je, nakon posjeta logoru Jasenovac, 6. veljače 1942., posvjedočio i ovo: "Poslije mnogih neprestanih prosvjeda zbog postupaka primjenjivanja na zatočenicima koncentracionih logora, Vido Kvaternik je pozvao predstavnike raznih naroda da posjete logor, da bi se sami uvjerili svojim vlastitim očima, kako živi zatočenici. Koncentracioni logor Jasenovac, čuven je kao 'najgori', stoga ga treba posjetiti. Postoje tri koncentraciona logora jedan za Židove: jedan za muškarce, jedan za žene i treći: za starce i djecu. Od ova tri je najstroži onaj za muškarce, koji je smješten u Jasenovcu. Koncentracioni logor u Jasenovcu nije tako strašan, kao što mi je bilo rečeno. Jadnici kojih izgled pobuđuje samilost, stanuju u prostornim, loženim [grijanim] barakama. Bolesnici su smješteni u posebnu bolnicu, gdje vode brigu o njima liječnici-Židovi, osuđeni na istu kaznu. Stručnjaci, odvjetnici, tehničari, slikari – ili rade u svojoj struci – ili su zaposleni u uredima. Često se čuju optužbe da su svećenici i redovnici sudjelovali u egzekuciji zarobljenika u logorima. To ne odgovara istini! Miroslav Filipović – Majstorović, bio je jedno vrijeme upravitelj sabirnog logora i radnog logora u Jasenovcu. No, on nije bio tamo kao redovnik nego je u Jasenovac došao nakon što je isključen iz franjevačkog reda, a prije isključenja iz reda, nije mogao biti pod jurisdikcijom nadbiskupa Stepinca, već svojih redovničkih poglavara. Valja upozoriti na još jednu činjenicu: da se nisu svi logori nalazili na području Zagrebačke nadbiskupije, dakle pod jurisdikcijom nadbiskupa Stepinca. Stoga oni čuvari koji su se u logorima nalazili, mogli su pripadati pod jurisdikciju nadbiskupa Stepinca, ako su bili katolički vjernici. Za njih se također netko morao brinuti. Sigurno im nije nadbiskup Stepinac putovao od logora do logora, i nadgledao rad stražara i vojnih postrojbi. To nije posao jednoga biskupa; ali jest njegova dužnost da se pobrine da isti mogu pristupiti sakramentima; da mogu imati uza se sve te stvari i da imaju pravo na kršćanski život. Iz dostupnih dokumenata ne može se ustvrditi da je nadbiskup Stepinac shvaćao logore kao 'sredstvo nužne obrane Hrvatske države'. On nikad i nigdje ne govori o humanosti postojanja logora, ali je zbog međunarodnoga prava koje ih priznaje, tražio da odvođenje u njih i postupak u njima, bude čovječan. U tijeku istražnoga postupka, 18. rujna 1946., uhićeni je Nadbiskup izričito napomenuo, da je pokušao olakšati stanje zatvorenika u jasenovačkom logoru, izjavivši: „Godine 1941. i 42., poslao sam u Jasenovac mog tajnika dr. Lackovića da ustanovi stanje u logoru. Doktor Lacković obišao je logor, a s njim i tajnik Papinskog legata Masucci, što god sam čuo iz logora, učinio sam što mi je nalagala moja biskupska dužnost. Smatram da je zato moju djelatnost znala čitava javnost. Uspješnost Nadbiskupovih intervencija bila je takva da se osuđenici osuđenicima dopusti posjet svećenika i primanje sakramenata od, u slučaju smrtne presude. Činjenica je da je gotovo 100% svih osuđenika spremno primalo utjehu vjere, u tim trenucima. Preko svećenika mogli sa svojim obiteljima ugrabiti posljednje poruke. Već 21. srpnja 1941. on je uputio prosvjedno pismo poglavniku NDH, zbog nečovječnog i okrutnog postupka prema Srbima i Židovima, prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim logorima. Nadbiskup jasno prosvjeduje zbog neljudskih postupaka protiv nedužnog stanovništva. Zahtjeva da im se omogući vršenje vjerskih dužnosti. On je od ljudi koji su se spasili iz logora u Jasenovcu, ili od svećenika Jurja Paršića, kojemu je više puta poslao izvješće o stanju u logoru, saznavao o bijednom stanju zatvorenika u tamošnjem logoru te je sve poduzimao, da bi se pomoglo nesretnim ljudima. Zatražio je da se osuđenicima na logorsku kaznu, pruži redovita duhovna pastva, posebno o Božiću. Jednako se požurno brinuo za logoraše u logoru na Rabu, u Sisku, Dobrogradu, Jasenovcu, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Banjoj Luci i drugdje. Tumačiti njegove napore u spašavanju stradalog stanovništva kao 'potporu Pavelićevoj politici', besmisleno je, jer je i on osobno na saslušanju 11. svibnja 1945., takve optužbe obeskrijepio sljedećom izjavom: „Ja sam bio svake godine po pet do šest puta kod Poglavnika. Gotovo uvijek te posjete imale su karakter intervencija za osuđenike i logoraše.

U ovome razgovoru o logoru, osobito nas zanima i Stepinčevo zalaganje za djecu iz Jasenovca. Naime, spominje se broj o spašavanju, odnosno zbrinjavanju 7000 tisuća djece…

Kad se u kasno proljeće 1942. saznalo da se u logoru u Jasenovcu nalazi preko 7000 djece, da leže na betonu i Ishrana je nedovoljna, a harale su među njima zarazne bolesti – naročito tifus i dizenterija – otpočelo je zauzimanjem Diane Budisavljević, po narodnosti Austrijanke, supruge liječnika doktora Julija Budisavljevića, Srbina – po vjeri pravoslavca – koji su uz potporu nadbiskupa Stepinca uspostavili dobrotvornu akciju. Svrha te akcije bila je pružanje pomoći židovskim i srpskim ženama i djeci dovedenima u gore. Akcija je uspostavljena na poticaj nadbiskupa Stepinca, a djelovala je u suradnji s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije te hrvatskim Crvenim križem, osobito u spašavanju djece iz Jasenovca te onih iz logora u Staroj Gradiški i drugdje. Treba istaknuti da su djeca u logor Jasenovac dovedena kao ratna siročad iz podkozaračkih sela nakon velikih borbi, od 10. lipnja do 15. srpnja 1942. između partizana i Nijemaca. Dakle, nisu bili logoraši dovedeni radi politike ili mržnje, nego s razlogom da je tu bila kakva–takva mogućnost pružiti im bilo kakav smještaj i hranu dok se za njih ne pronađe pogodnije mjesto. Kad je 7000 te ratne siročadi dovedeno u Zagreb, podijeljena su djeca u dvije skupine: jedan dio je poslan u Sisak, a drugi u Jastrebarsko, u svako prihvatilište otprilike 3,5 tisuće djece. Transport djece vodio je Crveni križ iz Zagreba. Za mnogu djecu dolazak u prihvatilište došao je prekasno, ali je velik broj bilo moguće spasiti od sigurne smrti koja ih je čekala logoru. Ćiril Petešić, koji na temelju dokumenata i svjedočanstava očevidaca, pripremio knjigu o ovoj siročadi, zaključuje: „U Jastrebarskom je umrlo 452-je djece ili oko 13% od 3336-ro djece, kako se obično navodi, dok je u dječjem logoru u Sisku, umrlo 80 do 90% djece. Umiranje djece u Jastrebarskom, manji broj, bilo je plod ranijih zlostavljanja u jasenovačkim logorima, a ne postupka u Jastrebarskom. Dječji logor u Jastrebarskom bio je najorganiziraniji dječji logor, zahvaljujući izuzetnom zalaganju osoblja Crvenoga križa, liječnika, medicinskih – i osobito časnih sestara – i velikoga broja civilnog osoblja.