2017-04-01 15:16:00

O. Cantalamessa: Isusova smrt jamstvo je njegove ljubavi prema nama!


Otajstvo uskrsnuća bila je glavna tema jučerašnje četvrte korizmene propovijedi oca Raniera Cantalamesse, Papi i Rimskoj kuriji. U kapeli Redemptoris Mater, propovjednik Papinskoga doma je pozvao da ne „nagađamo o tome kakav će biti naš vječni život”, nego da činimo ono što nas prema tom životu vodi.

Tema je o kojoj je govorio je „Duh Sveti nas uvodi u otajstvo Kristova uskrsnuća”. Usmjerena je na tri aspekta tog otajstva. Polazeći od uskrsnuća kao povijesne činjenice, propovjednik je naglasio izgubljenost učenikâ, prije tragičnog Isususova svršetka, odnosno „mrtvu točke vjere” gdje „se Isusov slučaj smatra zaključenim.” Ipak, malo nakon toga isti učenici dopuštaju da ih zatvore, bičuju, pa i ubiju radi Njega, jer su ga – kažu – vidjeli živa.

„Uskrsnuće je povijesni događaj i to na najposebniji način. Na rubu je povijesti, to jest, poput niti koja razdvaja more i kopno: ono je povijesno, ali i nadpovijesno. To znači da uskrsnuće nije izravno evidentno, u ljudskom smislu i pojmovima koji su uvijek povezani s vremenom i prostorom. To je razlog zašto nitko nije vidio Isusa kako uskršava. Svi su ga vidjeli već uskrslog" – objasnio je Propovjednik.

Govor o uskrsnuću, u povijesnom smislu, podrazumijeva dvije činjenice: „iznenadnu i neobjašnjivu vjeru učenikâ – vjeru toliko ustrajna da podnosi čak i kušnju „mučeništva; te objašnjenje te vjere koje su nam oni ostavili. „To je dakle vjera koja omogućuje 'vidjeti', dok se najsigurniji dokaz uskrsnuća javlja nakon, a ne prije, nego se povjeruje, jer tada doživljavamo da je Isus živ.' Uskrsnuće je snažno Božje „DA” o Isusovu životu.

„Mnogi ljudi – a danas o tome imamo tragične dokaze – pogibaju; daju svoj život iz pogrešnih razloga, vjerujući da su ispravni. Njihova pogibija – svrhu radi koje umiru – ne čini 'istinitom'. Oni samo svjedoče svoje vlastito uvjerenje u njenu istinitost. Isusova smrt nije jamstvo njegove istine, niti je njezin vrhunski dokaz iste, nego je vrhunski dokaz njegove ljubavi; to da, jer nitko nema veće ljubavi od ove: „da tko život svoj položi za svoje prijatelje."

„Kristovo nas se uskrsnuće tiče – nastavio je Franjevac – i to je otajstvo 'za nas' jer je temelj nade u naše vlastito uskrsnuće od mrtvih.” S jedne strane tu je „izvjesnost Božje svemoći”, a s druge „nedostatnost i nepravednost zemaljske naknade”. „Isus je onaj koji se izjašnjava o načinu i činjenici uskrsnuća: o činjenici da će biti uskrsnuća od mrtvih trebamo se samo sjetiti zgode s Gorućim grmom, kad se Bog Mojsiju naviješta kao Boga Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Kao Bog živih! Ako se vjeruje u Kristovo uskrsnuće – dodao je propovjednik – onda se vjeruje i u uskrsnuće od mrtvih.

„Kršćanska vjera u uskrsnuće mrtvih, povrh toga, odgovara na spontanu želju ljudskog srca. Već je Pavao tvrdio: „Ne želimo svući sa sebe svoje tijelo, nego da se povrh njega zaodjenemo, to jest: ne želimo preživjeti samo s jednim 'dijelom' svoga bića – odnosno dušom – nego cjelovitim svojim ja – i tijelom i dušom. Stoga ne želimo da se naše smrtno tijelo uništi, nego da život iskapi ono smrtno te se ono samo zaodjene u besmrtnost." – kazao je propovjednik Papinskoga doma.

„Duh koji prebiva u nama – istaknuo je nadalje – više nego sama besmrtnost duše, jamstvo je neprekinutosti između našega sadašnjeg života i onoga u budućnosti.” Posežući često za primjerima iz prirode, kao što su sjemenka iz koje izrasta stablo, zimsko mrtvilo prirode koja ponovno oživljava u proljeće, gusjenica koja se u čahuri pretvara u leptira, otac Cantalamessa je rekao…

„Istina je da ono što se tiče našeg onostranog stanja, ostaje nedokučivo otajstvo. To nije zbog toga što nam Bog to hoće sakriti; nego zbog toga što nam nedostaju osnovne kategorije, za poimanje toga stanja, koji smo ovdje uvijek vezani za prostor i vrijeme. Dakle, ne možemo si predstaviti nešto što je izvan prostora i vremena. Jer vječnost nije neki zasebni entitet, niti je neograničeno produljenje vremena: vječnost je način da budemo Božji; i vječnost jest Bog.

Stoga, ući u vječni život znači jednostavno pripustiti milosti da nas učini dionicima toga biti Božji". „Nije najvažnija stvar nagađati o tome kakav će biti naš vječni život, nego da vršimo ono što nas prema njemu vodi. Neka i naš današnji dan bude mali korak prema tome" – poželio je na koncu svoje propovjedi otac Cantalamessa.

 








All the contents on this site are copyrighted ©.