2017-03-28 12:41:00

STEPINAC UKRATKO - 4


“STEPINAC UKRATKO”
je niz emisija emitiranih na Vatikanskom radiju, ostvarenih u suradnji s Hrvatskim katoličkim radijem (HKR) i s Postulaturom za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, u Zagrebu. Riječ je o nizu razgovora s postulatorom kauze, mons. J. Bateljom. Razgovor vodi urednica vjerskoga programa HKR-a, Tanja Popec.

 

ČETVRTI PRILOG

Nastavljamo govoriti istinu o blaženom Alojziju Stepincu, nadbiskupu zagrebačkom, poštovani slušatelji Radio Vatikana. Sada pogledajmo njegov odnos prema spašavanju Srba; naime, Srpska Pravoslavna Crkva (SPC), nadbiskupa Stepinca optužuje da nije dovoljno učinio kako bi zaštitio Srbe koji su mučki ubijani za vrijeme NDH – među ostalim – izričito navode logore: „Jadovno“ i „Jasenovac“, kao primjer da je nadbiskup šutio… Monsinjore Batelja, što je on zaista učinio i kako je reagirao?

Nadbiskupa Stepinca se s pravom može nazvati „zaštitnikom Srpskog naroda“. Neistinita je tvrdnja da on nije dovoljno učinio da zaštiti srpski narod. Zagrebački nadbiskup nije imao niti vojnu niti političku moć, a kao zastupnik istine i pravde, nije šutio. Štoviše, pisao je nosiocima vlasti Nezavisne Republike Hrvatske, prosvjede protiv iseljavanja ljudi s pojedinih područja njegove nadbiskupije. Reagirao je na svaki dopis ili glas da je učinjena nepravda pripadnicima Srpskoga naroda. Činio je to svjestan da bi svaka nepravda učinjena Srpskom narodu, kao i pripadniku svakoga drugog naroda, bio znak poganstva, a zločini ne donose blagoslov Božji. Prosvjedovao je protiv navodnoga strijeljanja Srba, kao talaca; protiv navodnoga pokolja Srba u Glini 13. svibnja 1941. Njegovim zauzimanjem spašeno je 150 Srpkinja, 29. srpnja 1941. Hrabro je zaštitio živote srpskog stanovništva, na Kordunu i Baniji – o tome postoje svjedočanstva tamošnjih župnikâ Slovenacâ – Jožeta Škorjanca, Fridrika Ornika, Adolfa Pichla, Štefana  Kušara, Ludvika Duka i drugih…

4. srpnja 1941. Nadbiskup se zauzeo kod Poglavnika (Ante Pavelić, op. ur), da se obustavi deportacija pravoslavnog življa s Banije. 27. srpnja 1941., zatražio je da se obuzda progon srpskog življa, u NDH. 5. veljače 1942. Zatražio je da se spriječi svako ručenje srpskih parohijalnih crkava. Dana 26. svibnja 1942. Pisao je Paveliću potiv najavljeno iseljavanja pučanstva s Korduna. Na 'petrovo' (29. lipnja) 1942. reče: „Neka bude ovdje jasno rečeno da je Crkva (Katolička, op. ur.) učinila sve što je u njezinoj moći da tu svoju djecu zaštiti, jer je ne vode nikakvi politički motivi, nego briga za spasenje duša… Prema tome, neumjesno je i protiv povijesne istine (tvrditi, op. ur.) da je nadbiskup Stepinac promatrao navodne zločine nad Srpskim narodom i Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Na mnoge prosvjede Vlast (NDH) mu je odgovorila da (on) ima neprovjerene ili neutemeljene informacije jer državna Vlast nema u planu rušenje srpskih pravoslavnih crkava ili izvršti ubojstva za koja je Nadbiskup intervenirao.

Čudne su te optužbe i tvrdnje o „Jadovnom“ i „Jasenovcu“… Bio sam svjedok kako je nadbiskup Franjo Kuharić promptno reagirao kad je saznao za postojanje srpskih logora na „Manjači“ i drugdje, u domovinskom ratu. Prošli su mjeseci i godine Domovinskog rata, a da se nije znalo za postojanje tih logora. U ratu svaka država ima logore, ratn, sabirne i – nažalost – logore za egzekuciju. Mnoge ih države imaju i u mirnodopsko doba – prisjetimo se Guatanama u naše doba.

Kadgod je nadbiskup Stepinac čuo vijesti u navodnim zločinima u Jasenovcu, spremno je prosvjedovao. Čak je i svojega Tajnika poslao u delegaciju da se izvidi, što se događa u Jasenovcu. Tamo je išao i p. Giuseppe Mazucci, tajnik Papina izaslanika pri hrvatskom episkopatu, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Prema tome, ne može se reći da nije vodio brigu o povrjedi ljudskih prava. Prema onome što se često puta neutemeljeno govori, proizlazi da je nadbiskup Stepinac odgovoran za (logor) Jasenovac, a baš on ga je osudio kao „sramotnu ljagu čovječanstva u XX. stoljeću.“ Ne znam je li time učinio nepravdu prema Hrvatskom narodu ili vladi NDH, dok god se ne otkrije cjelovita istina o Jasenovcu. Nažalost, mi je danas ne znamo. Postoji samo propaganda – neumiljena propaganda koja umnaža brojeve i izmišlja načine mučenja. Čak se govori o apsurdnim „dokazima“ da je Nadbiskup sudjelovao u egzekucijama u Jasenovcu! Kamo to vodi? Dok god mržnja bude pokretač povijesnih prosudbi, ne može se čuti istina, a Stepinac sigurno nije mrzio! To neće dokazati nijedan Srbin… – uostalom, kad mu je javni tužitelj na suđenju 1946. spočitavao sudjelovanje u nasilnim prijelazima Srba u Katoličku Crkvu, nadbiskup mu je spremno uzvratio: „Dovedite mi ovamo jednog jedinog Srbina, koji je mojim potpisom bio prisiljen prijeći u Katoličku Crkvu.“

Uz sve činjenice koje navodite i argumente, monsinjore Batelja, i dalje iz Srpske Pravoslavne Crkve odjekuje pitanje: „Ma, je li nadbiskup Stepinac mogao učiniti više?“. Evo samo ću citirati završne riječi na sudu, koje je on rekao: „Činjenica je da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku Srpskom narodu, s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo...“kraj citata…

Prosuđivati danas, u miru, što je tko morao raditi u ratu, vrlo je delikatno. Ponajprije, čini mi se da je nadbiskup Stepinac vjerovao, da država koja se hvali primjenom katoličkih načela u svome djelovanju, postupa u skladu istih načela. Osim toga, onaj koji nosi odgovornost za izgovorenu riječ, mora voditi računa o posljedicama koje one mogu proizvesti. Spomenimo samo mons. Johannesa de Jonga, nadbiskupa Utrechta, koji 26. srpnja 1942. i 2. kolovoza 1942., prosvjedovao protiv progona Židova, na što je njemački general Schmidt u Haagu javno izgovorio: „Nećemo se zaustaviti! To ćemo dati do znanja katolicima. Deportacija Židova neće biti ukinuta, već požurena. Neće biti vremena ni da se zaustavi odvoženje Židova koji su prešli u Katoličku Crkvu…“ – a među njima je bila i Edith Stein.

Dakle, odjek prosvjeda nadbiskupa de Jonga imala je negativan odjek [negativne posljedice!, op. ur.]. Kod Nijemaca su njegovi istupi proizveli osvetu. Razboritost, dakle, nalaže „kada“ i „gdje“ i „kako“ upotrijebiti javnu riječ, ugled i položaj da se ne izda poslanje, u odnosu na javnu vlast i odgovornost. Imajući ta načela u vidu, tvrdim da je nadbiskup Stepinac učinio ono što je bilo u njegovoj moći. Mogli bismo u nedogled nabrajati Nadbiskupove intervente kod Poglavnika ili pojedinih ministarstava NDH, u zaštiti pojedinaca ili čitavih skupina iz Srpskog naroda. Osobito su značajna njegova zauzimanja za zagrebačkog mitropolitu Dositeja, episkopa Savu Talajića, kao i odgovorna episkopa Irineja Ćirića, za oslobađanje njegova brata Stevana. Valja istaknuti da su brojni pojedinci i skupine Srba, pismeno zahvalili nadbiskupu Stepincu [za] njegovo zauzimanje i pomoć u njihovu spašavanju. Ne smijemo propustiti zahvale koje su brojni Srbi uputili nadbiskupu Stepincu iskusivši njegovu zaštitu i pomoć. Dvije stotine njih iz Pakraca, u rujnu 1942. – pomilovani.  1942.: tri tisuće 'prijelaznika'. 16. listopada 1942. Marija Milosavljević; 18. studenoga: Stevan Krstić, Milorad Vojaković, Stjepan Sidor; 1944. spašeno je 56-ro srpske djece, iz logora u Jasenovcu. U listopadu '44., na desetke Srba iz logora, na intervenciju nadbiskupa Stepinca i 27 215 srpske ratne siročadi. To nisu mali brojevi! To nije ni neznatna žrtva! O Nadbiskupovoj hrabrosti posvjedočili su brojni srpski intelektualci: dr. Jovan Nikolić, vlč. Emil Marinović, kasnije episkop Emilijan, u Pakracu; prof. Marko Vidaković, dr. Milutin Radetić, dr. Julije Budisavljević, dr. Branko Dragišić i drugi… Je li mogao učiniti više…?! – Da je imao silu u rukama, možda i jest. Oboružan ljubavlju i Evanđeljem, on je do maksimuma iskoristio svoj položaj i svoju službu, za dobro bližnjih i pomoć ugroženim ljudima. Nađite jednog jedinog čovjeka, na spomenutom zemljovidnom prostoru – pa i u Europi – koji je učinio više…!








All the contents on this site are copyrighted ©.