Suvremeni jezični izazovi – 50 godina nakon Deklaracije

″Svjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, / dođe na svijet.″ Citat je to koji čitamo u Proslovu ″Evanđelja po Ivanu″ (Iv 1,9). Tu nam se osobitom snagom, kristološkom i ujedno teološkom, nadaje sintagma ″Svjetlo istinsko″, koja vjerodostojan je prijevod izričaja ″to phōs to alēthinon″ iz grčkoga izvornika. ″Svjetlo istinsko″ ili, na latinskome, ″Lux vera″.

Pod evanđeoskim, ivanovskim geslom ″Lux vera″ djeluje više od deset godina Hrvatsko katoličko sveučilište sa sjedištem u Zagrebu. U nazivu dotičnoga sveučilišta atribut ″katoličko″, koje u osnovnome značenju jest ʹsveopćeʹ, ʹuniverzalnoʹ, ukazuje na ukorijenjenost u katoličkome duhu koji je iznjedrio sveučilište te biva usmjeren k služenju općem i javnom dobru. Nadalje, atribut ″hrvatsko″ upućuje na istinu, koju ovodobni snažni globalizacijski procesi ne uspijevaju zatomiti, istinu da se univerzalne ideje mogu na pravi način ukorijeniti u duhu i teritoriju, u povijesti, u kulturnom identitetu stanovitoga naroda, u ovome slučaju hrvatskoga. Jer domoljubno nije suprotstavljeno kozmopolitskom, nego mu se nadaje kao konstitutivni uvjet mogućnosti. Internacionalno pretpostavlja nacionalno; jedno i drugo međusobno se podržavaju i nadopunjuju. Hrvatsko katoličko sveučilište izvrstan je tomu primjer.

Bit će k tome poželjno reći da se Hrvatsko katoličko sveučilište sastoji, za sada, od pet odjela: povijesti, sociologije, psihologije, komunikologije i sestrinstva. Studijski programi koji se izvode na tim odjelima pripadaju trima znanstvenim područjima: društvenom, humanističkom i biomedicinskom. To proizlazi iz duha i poslanja Crkve: promišljanje povijesti i društva u kojemu živimo, te čovjeka, njegove nutrine i međuljudskih odnosa.

U organizaciji Odjela komunikologije Hrvatskoga katoličkog sveučilišta održan je 14. ožujka 2017. u dvorani ″Blaženi Alojzije kard. Stepinac″ Okrugli stol ″Suvremeni jezični izazovi – 50 godina nakon Deklaracije″. Razgovor je upriličen u povodu 50. obljetnice potpisivanja ″Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika″.

Nakon uvodne riječi moderatorice dr. sc. Marijane Togonal s Odjela komunikologije, skupu se obratio rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić. Nakon pozdravne besjede ukazao je na gotovo sveprisutnu jezičnu krizu u Hrvatskoj te je rekao da rješenje vidi u uvođenju hrvatskoga jezika kao obveznoga predmeta na svim obrazovnim razinama, i to neovisno o školskom odnosno studijskom usmjerenju.

Zatim je govorila jezikoslovka i lektorica mr. sc. Nives Opačić, preporučivši slušateljstvu da najprije pomno iščita ″Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika″ iz 1967., čiji su potpisnici danas pokojni, izuzev akademika Radoslava Katičića. Oni su ugradili svoje sudbine u ″Deklaraciju″, osobito znameniti jezikoslovac Ljudevit Jonke, koji je zbog dotičnoga dokumenta doživio politički progon, klevete i podmetanja. ″Deklaracija″ je bila uvod u ″Hrvatsko proljeće″ 1971., a bitno je utjecala na Ustav iz 1974. po kojemu je Hrvatska 1991. uzmogla steći neovisnost – rekla je Nives Opačić te upozorila da danas, kad imamo svoju hrvatsku državu, trebamo ništa manje nego prije čuvati naš hrvatski jezik.

Potom se dr. sc. Lana Hudeček, zaposlenica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osvrnula na nedavnu inicijativu skupine hrvatskih intelektualaca koji traže potpisivanje peticije za zaštitu hrvatskoga jezika od ugroženosti izvana. Za takvom peticijom nema potrebe jer hrvatski jezik nije ugrožen ničim izvana, nego je ugrožen iznutra, od nas samih; samo neumornim nastojanjem da ovladamo znanjem i vještinom njegova korištenja, hrvatski jezik možemo zaštititi od loših utjecaja i praksi – zaključila je Lana Hudeček.

Prof. dr. sc. Marko Alerić s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu istaknuo je da Hrvati imaju pravo na jezik koji će zvati hrvatskim jer jezik je činjenica koja se veže uz narod. Načini standardizacije srpskoga i hrvatskoga jezika posve su različiti, rekao je Marko Alerić te posegnuo za analogijom sa švedskim, danskim i norveškim jezikom, koji su također međusobno slični, ali se ne dovodi u pitanje njihova posebnost i samobitnost niti ih se pokušava svesti na jedan jezik.

U okolnosti da je u Hrvatskoj nedovoljan broj nastavnih sati hrvatskoga jezika treba prepoznati jedan od glavnih razloga zašto učenici završavaju školovanje s niskom razinom znanja materinskoga jezika i još manjom sposobnošću jezičnog izražavanja, rekao je Antun Pavlin, profesor hrvatskoga jezika u srednjoj strukovnoj školi u Samoboru, pedagog s bogatim iskustvom nastave hrvatskoga jezika u domovini i inozemstvu, sve do Novoga Zelanda.

Uslijedila je rasprava u koju se uz sudionike Okrugloga stola uključio i auditorij u posve ispunjenoj dvorani ″Blaženi Alojzije kard. Stepinac″. Pitanja su postavljali i studenti i građani privučeni temom hrvatskoga jezika i ″Deklaracije″.

Možemo stoga ustanoviti da su Hrvati u velikom dijelu, unatoč nekim pomodnim postmodernim pojavama rashrvaćivanja materinskoga jezika, vrlo osjetljivi na svoj jezik. Našoj osobnoj i društvenoj svijesti da jezik nam hrvatski valja čuvati, promicati i oplemenjivati – zasigurno je doprinio Okrugli stol ″Suvremeni jezični izazovi – 50 godina nakon Deklaracije″ održan na Hrvatskome katoličkom sveučilištu. Što drugo doli inicijatorima, organizatorima i sudjelovateljima zdušnu izreći pohvalu!