Mons. Gallantino o talijanskim slučajevima eutanazije

Glavni tajnik Talijanske biskupske konferencije, biskup Nunzio Galantino, osvrnuo se jučer – za talijanski dnevnik Corriere della sera – na nedavne slučajeve osoba oboljelih od AIDS-a, od kojih su neke pribjegle potpomognutom samoubojstvu ili eutanaziji te je pobliže razjasnio razliku među pojedinim slučajevima, koji su u javnosti izazvali različite i, uglavnom, konfliktne situacije.  

Na primjedbu da će Fabiano Antonian ili d.j. Fabo, u petak – u jednoj župnoj crkvi u Milanu – biti ispraćen molitvom te na pitanje: mijenja li Crkva u Italiji svoj stav prema onima koji se odluče skratiti svoj život (eutanazijom), monsinjor Gallantino je odgovorio:

"Napravio bih razliku između onoga što se može činiti kao 'stav' Crkve, od onoga racionalnijeg, više artikuliranoga pristupa. To jednostavno znači: imati na paméti Evanđelje i ono čemu nas ono uči, posebno u odnosu prema ljudima i njihovu životu. Svaki se od tih života, razlikuje od ostalih. Ponekad se pak očituje manjak sposobnosti da budemo tihi; da tišini pridružimo poštovanje, a poštovanju i obzir – rekao je monsinjor Gallantino.

Ovaj put se čini da je Crkva u suglasju s opće raširenim 'osjećajem' no, to nije uvijek tako. "Čak i u našem ambijentu može nedostajati osjetljivost koja je potrebna za suočavanje s određenim situacijama. Ipak, vidio sam da velika većina ljudi Crkve ima poštovanje koje bi trebalo pratiti svaku životnu priču – posebno one toliko složene. Mislim da je vrlina odustati od instrumentaliziranja određenih događaja, pa i onda kada se ciljevi čine plemenitima i potrebnima." – kazao je.

Na primjedbu kako se odabiranje milanske Crkve čini vrlo različitim od 'zatvorenih vrata', u slučaju Piergiorgia Welbyja.., biskup je kazao da su određene usporedbe neprikladne te je ponovio kako pojedinačni slučajevi međusobno nikada nisu jednaki. „Kulturno ozračje – pa i ono političko – u slučaju Welby, posebno je zažareno i konfliktno. Kada postoji konflikt, tada nema mjesta rezoniranju i slušanju; kada s jedne i s druge strane postoji tolika konfliktnost, vrlo je izgledno da se osoba sa svojom životnom dramom – a posljedično tome i s dramom njezine obitelji – 'stave u zagrade'. Razina rasprave tada opada i riskira se da sučeljavanje postane poprište apstraktnih i ideoloških izjava, što se odnosi na sve uključene strane. Neke patnje su utisnute u živo tkivo ljudi. Nitko si ne bi smio dopustiti da to smetne s uma." – kazao je tajnik Talijanske biskupske konferencije.

Upitan o tome što on – kao svećenik i biskup – osjeća pred takvim slučajevima, biskup je kazao da je kao svećenik upoznao i druge slučajeve poput Fabo-ova. „U svom kraju – u Cerignoli – pratio sam tolike mladiće i djevojke, oboljele od AIDS-a, u njihovim posljednjim danima, koji su do kraja gajili nadu i tim danima pridavali vrijednost i značenje. Svaki od tih slučajeva, proveden uz prijatelje i rodbinu, potaknuo me na šutnju i poštovanje."

Na upit o 'rastućoj potrebi za zakonskim okvirom', u pogledu eutanazije – kako bi se potpomognuto samoubojstvo omogućilo (svima) – biskup je odgovorio kako i dalje misli da eutanazija ili potpomognuto samoubojstvo nisu znak napredne civilizacije, kao što je čuo da se s tolikom sigurnošću govori...

„Držim da 'ishitreni odgovori' na stvarne potrebe oboljelih ili nemoćnih; kriju ne samo netočnu nego i štetnu poruku: da postoje, naime, slučajevi kad ljudski život, u određenim uvjetima, 'nije vrijedan življenja'. Time se društvo njega 'elegantno' oslobađa. Konačni bi učinak bio stvaranje neke vrste "vreće za smeće", u koju bi ušli svi oni čiji život navodno "nije vrijedan življenja", te bi se (društvena) zajednica mogla suzdržati od potpore tim ljudima. Ne mislim da bi to bilo lice uistinu 'civiliziranoga' društva" – kazao je međuostalim mons. Gallantino.