STEPINAC UKRATKO

niz je emisija emitiranih na Vatikanskom radiju, ostvarenih u suradnji s Hrvatskim katoličkim radijem (HKR) i s Postulaturom za proglašenje svetim, bl. Alojzija Stepinca, u Zagrebu. Riječ je o nizu razgovora s postulatorom kauze, mons. J. Bateljom. Razgovor vodi urednica vjerskoga programa HKR-a, Tanja Popec.

PRVI PRILOG – Uvod

Monsinjore Batelja, u ovoj uvodnoj emisiji, molim Vas, kratko nam predstavite, tko je Alojzije Stepinac?

Na to pitanje odgovorio je on sam kad je kao sužanj u Krašiću, napisao na jednoj ceduljici – kad su ga zamolili da sastavi svoj životopis – «Milošću Božjom jesam što jesam.» Slijedeća rečenica točno naznačuje njegov snažan duhovni i moralni lik: «Nauči nas, Gospodine, dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.» Zatim: «Milost je Božja što nismo uništeni.» Jer se stalno kretao unutar Božje misli i Božje prisutnosti. I onda četvrta rečenica, tako snažna i značajna za njegov život i gotovo prepoznatljiva za njegovu osobnost: «In Te, Domine, speravi; non confundar in etrnum» – «U Tebe se, Gospodine, pouzdajem; ne daj da se ikada postidim». Tako, te četiri rečenice predstavljaju njegov duhovni lik. No, da vidimo što su drugi rekli o njemu. Uzet ću u obzir izjave trojice papa…

Sveti Ivan XXIII. Reče za njega da je bio «najgorljiviji pastir, zaslužan za cijelu Crkvu i dičan član Kardinalskoga zbora. Da je zbog dugih patnji kroz 15 godina potvrdio svoju ljubav prema Petrovu nasljedniku i postao vjerna slika Božanskoga Pastira.

Sveti Ivan Pavao II. Za njega reče da je lik častan i hvaljen; stup Crkve u Hrvata; najsvjetliji lik Crkve u Hrvata, pravi čovjek Crkve, najsvjetliji lik, koji je radije podnio žrtvu života, negoli se odrekao vjere… A Benedikt XVI. Prozvao ga je «odvjetnikom Crkve i Hrvatskoga naroda»…

A u kakvim je političkim prilikama živio? Naime, odgovor na to pitanje, pomoći će nam shvatiti njegovu veličinu…

Nakon što je imenovan za nadbiskupa koadjutora, 28 svibnja 1944., za Alojzija Stepinca nastalo je novo vrijeme. Nije ga iznenadilo. Našao se u teškom vjersko-političkom okruženju Kraljevine Jugoslavije. Naime, na Katoličku Crkvu okomili su se starokatolici, Srpska Pravoslavna Crkva, «Jugoslavenski sokol», masoni i komunisti. U takvim okolnostima donio je odluku da se neće miješati u politiku – i tom načelu ostao je vjeran do smrti – ali je odlučio da će odlučno braniti interese Katoličke Crkve. Zbog jasnih nacionalnih stavova, u Beogradu su ga prozvali «velikim Hrvatom», a u Zagrebu, antinacionalisti i komunisti da nije rodoljub i da je posve anacionalan. U javnosti su se ubacivale parole da je Katolička Crkva anacionalna jer joj je središte u Vatikanu, a katolike se zbog toga prozivalo da nisu hrvatski rodoljubi. Svjedoci smo da su ti isti čimbenici javnog i političkog života, poslije rata (misli se na Drugi svjetski rat, op. ur.) govorili posve suprotno. Režim Kraljevine Jugoslavije provodio je «srbizaciju» hrvatskih krajeva i prema hrvatskim pokrajinama nastupao kao prema kolonijama. Prisjetimo se zlih posljedica zbog uvođenja diktature kralja Aleksandra 1929., kad su zabranjena isticanja svih nacionalnih obilježja i nazivi ustanova s hrvatskim imenom (s nazivom «Hrvatski»). Istodobno, šovinistička, nacionalistička i demagoška politika Srpske Pravoslavne Crkve imala je veliki utjecaj na vlast - osobito s obzirom na već potpisani konkordat između vlade Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice, koji je trebao biti ratificiran u Skupštini – što se pokazalo ne samo odlučnim nego katastrofalnim po odnos između dvaju naroda i dviju Crkvi (Katoličke i SPC, op. ur.). Osim toga, zadnji hrvatski ban, Ivo Šubašić bio je mason i protivnik Katoličke Crkve. Za njegove uprave, komunisti su se infiltrirali u sve pore društva i širili mržnju i nepovjerenje prema Katoličkoj Crkvi, jer su znali da je Katolička Crkva protiv njihove ideologije. Štoviše, nadbiskup Stepinac je jasno i otvoreno upozoravao na opasne ideje komunističke ideologije koje su oni širili u ime «slobode i čovječnosti». Iz ovoga se vidi da su komunisti već prije Drugoga svjetskoga rata, stvorili svoju bazu u Hrvatskoj, u kojoj je snažna katolička tradicija pomalo postajala nagrižena, kao posljedica Prvoga svjetskog rata i industrijalizacije.

A kako su se te napetosti manifestirale u zemlji i u Europi, uopće?

Slabost Kraljevine Jugoslavije, uoči Druga svjetskoga rata, Apostolski nuncije je opisao ovim riječima: «Ako se ne uspostavi pravda i poštenje, Jugoslavija će se raspasti sama od sebe. Crkva ne može zavezati usta narodu koji trpi nepravde sa svih strana»…

Važno je uočiti najnovije pokušaje Srpske Pravoslavne Crkve i politike Republike Srbije, da se uspostavu ustaškoga pokreta veže uz prvi hrvatski katolički sastanak, održan u Zagrebu od 3. do 5. rujna 1900., a na njemu se nije raspravljalo o nacionalnom pitanju, nego o povezivanju katolika u nastojanjima da se javni život obnovi u Kristu i tako spriječi nadiruća laicizacija društva. Ustaški pokret nastao je nakon nerazumnih pokušaja velikosrpske politike da na brzinu provede «jugoslavenizaciju» odnosno «srbizaciju» hrvatskoga naroda. Nastat će nakon što su srpski poslanici u Narodnoj skupštini, u Beogradu, 20. lipnja 1928. g., izvršili atentat na hrvatske poslanike. Otada su, zbog ugroženosti od strane režima, dr. Ante Pavelić i njegovi suradnici morali emigrirati i u emigraciji su pripremali pokret za stvaranje samostalne Hrvatske države. Dakle, hrvatska emigracija, koju su prognali srpski ekstremisti, uspjela je uz pomoć Njemačke i Italije postići uspostavu samostalne Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U tim okolnostima, nadbiskup Stepinac bio je prvotno zauzet za spasenje duša i to djelovanje usmjeravalo je njegovo ponašanje u odnosu na ustašku vlast i poglavnika, dr. antu Pavelića. Premda je Nadbiskup bio protiv komunističke partije jer se izjašnjavala otvoreni neprijateljem Katoličke Crkve, on je mudro pozivao svoje svećenike da u svojim propovijedima izbjegavaju govor protiv nevjernika, svjestan da bi takav govor mogao prouzročiti ubojstva svećenika, od strane partizana, a župe bi ostale nepopunjene (bez župnika, op. ur.). Baš iz toga razloga, sve optužne protiv njega, komunističkih vlasti poslije rata, su bez ikakva temelja. No, ono što je najvažnije: Stepinčeva veličina ne proizlazi iz političkih kontroverzija nego iz njegove snažne oslonjenosti na Boga – kako je i sam rekao u svom kratkom životopisu: «U Tebe se, Gospodine, pouzdajem». «Čovjek koji se hvata stvorenja, propast će s njime, a onaj koji se drži Isusa, kraljevat će s Njime»...