Osvrt na odluku Ustavnoga suda o pravu nerođenoga ljudskog bića na život i pravu žene na pobačaj - Marito Mihovil Letica

Osvrt na odluku Ustavnoga suda o pravu nerođenoga ljudskog bića na život i pravu žene na pobačaj – pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju od 21. veljače 2017. ocijenio je ustavnim stari zakon iz 1978. koji propisuje da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a nakon toga pod određenim okolnostima, smije prekinuti trudnoću. Tom su odlukom odbijeni prijedlozi sedam predlagatelja, među kojima su Hrvatski pokret za život i obitelj, Udruga ″U ime obitelji″ i Hrvatski katolički zbor ″MI″. No dotični zakon iz 1978. sadržava pravne institute koji su protekom vremena prestali postojati pa je Ustavni sud dao Hrvatskomu saboru rok od dvije godine da donese suvremeni zakon kojim će riješiti brojna otvorena i prijeporna pitanja o pobačaju.

Predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović tim je povodom rekao da zakonodavac ne može zabraniti pobačaj te je odluku obrazložio riječima: ″Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost.″

Nadalje, Ustavni je sud odredio da zakonodavac ima slobodu diskrecije u postizanju pravedne ravnoteže između prava žene na slobodu odlučivanja i privatnost, s jedne strane, te javnoga interesa koji bi štitio nerođeno biće, s druge strane. Istaknuto je da zakonodavac novim zakonom mora odrediti edukativne i preventivne mjere ″tako da prekid trudnoće bude izuzetak″.

Valja kazati da je od trinaest sudaca Ustavnoga suda samo jedan imao izdvojeno mišljenje: Miroslav Šumanović. On je nesuglasje spornoga zakona s Ustavom ocijenio ″drastičnim″ jer, kako je rekao, jasno proizlazi da se u bivšoj državi donositelj zakona nije zaokupljao ljudskim pravima niti se zauzimao za traženje pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava. Uskrata odgovora na pitanje kada počinje ljudski život i određenja pojma ″svako ljudsko biće″ je ″contra constitutionem″ – mišljenja je ustavni sudac Šumanović. Njegovo je stajalište da pojam ″svako ljudsko biće″ uključuje i nerođeno biće od trenutka njegova začeća.

O dotičnoj je odluci Ustavnoga suda ministar zdravstva Milan Kujundžić rekao: ″Vlada će se držati čuvanja prava na život. Pravo na život počinje činom začeća, a s druge strane ćemo čuvati pravo žene na odabir.″

Odluku Ustavnoga suda pozdravio je u svojemu priopćenju Socijaldemokratski forum žena SDP-a, kazavši da su žene u Hrvatskoj izborile veliku pobjedu. Žensko tijelo, prema riječima žena SDP-a, nije i ne smije biti ″poligon za iživljavanje vjerskih i ostalih dogmatika, šovinista i seksista, nasilnika i ženomrzaca″.

S druge je strane odvjetnik Krešimir Planinić iz udruge ″U ime obitelji″ rekao da im je drago što je Ustavni sud, ako ništa drugo, potvrdio da život počinje začećem te da ne postoji ljudsko i ustavno pravo na pobačaj, što je na konferenciji za novinare jasno kazao predsjednik Ustavnoga suda.

Iz svega rečenog i navedenog jasno je da u hrvatskome društvu postoje različita pa i suprotstavljena stajališta o pravu nerođenoga djeteta na život i pravu žene na prekid trudnoće. Treba međutim primijetiti da su mnoge izjave u protuslovlju same sa sobom. Jer pravo nerođenoga djeteta na život i pravo žene na privatnost, izbor, raspolaganje vlastitim tijelom – suprotstavljena su prava. Ona su uskladiva samo ako žena želi roditi, ako ne će izabrati pobačaj. Iz toga proishodi da pravo i pravednost pripadaju jačemu, a ne slabijemu, što je u Platonovu djelu ″Država″ zastupao sofist Trazimah, a opovrgavao pravednik Sokrat čije su riječi: ″Nijedno se znanje na brine i ne nalaže korist jačega, nego korist slabijega i podložnika svojega. [...] Dakle, Trazimaše, nijedan drugi vladar kao vladar nema na pameti i ne nalaže svoju korist, nego korist onih nad kojima vlada i za koje radi; i sve što govori i čini govori i čini tako da pazi na njih, na njihovu korist i na to što njima pripada.″

No čini se da u današnjemu egoističkom, hedonističkom i utilitarističkom svijetu – gdjeno je pravo na izbor i privatnost jače od prava na život – malotko mari za dosljednu Sokratovu etiku te pravo slabijega. Feminističko-libertarijanski argument da žena ima pravo raspolagati vlastitim tijelom, premda mnogima može izgledati utemeljenim, nije imun na prigovore. Na pitanje može li se zakonom ograničiti pravo na raspolaganje svojim tijelom – treba odgovoriti potvrdno.

Ne samo da može nego takvim primjerima svjedočimo, čak i u najdemokratskijim, najliberalnijim društvima: recimo obvezno služenje vojnoga roka i uvođenje radne obveze. Naravno da ima onih koji hoće izbjeći te obveze odnosno dužnosti pozivajući se na slobodu i privatnost, ali zakon im može uskratiti, i nerijetko to čini, takvu slobodu izbora. Ima i svakodnevnijih primjera. Naime, zamislimo da policajac zaustavi vozača automobila koji se nije vezao sigurnosnim pojasom ili motociklista bez zaštitne kacige – a oni se pozivaju na pravo raspolaganja vlastitim tijelom. Pravdaju se da vožnjom bez pojasa odnosno kacige ne ugrožavaju nikoga osim sebe. No Zakon o sigurnosti prometa na cestama biva jasnim i ne priznaje pravo na takvo raspolaganje vlastitim tijelom. Nitko nema zakonsko pravo izlagati vlastiti život pogibelji.

Kako je onda moguće, bez upadanja u kobne nedosljednosti, ozakoniti pravo na raspolaganje vlastitim tijelom u slučajevima kada se u tijelu nalazi život drugoga ljudskog bića, posve nevinog i bespomoćnog?

Na pseudoargument da nije riječ o ljudskome biću, čovjeku, nego o ″nediferenciranoj nakupini stanica″, valja bez krzmanja odgovoriti da je znanost osvijetlila činjenicu kako već zigota (oplođena jajna stanica) biološke vrste ″Homo sapiens sapiens″ ima 46 kromosoma – a posrijedi je specifičnost ljudskog organizma pa nema smisla dalje gonetati šifru tih kromosoma tražeći drukčija objašnjenja (što, naravno, ne znači da je personalni identitet svodiv na humanu genetiku). Stoga tendencioznim i neznanstvenim valja ocijeniti izričaj da je zigota ″nediferencirana nakupina stanica″, premda te stanice jesu totipotentne matične. Genetika, logika i metafizika omogućuju nam ustanoviti da je upravo 46 kromosoma ona ″differentia specifica″ koja stanice ljudske zigote jasno razlikuje od stanicâ ostalih živih bića.

Treba uvidjeti da je ljudski embrij programirani organizam koji sadrži u genetskom zapisu važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visinu i stas, boju očiju, crte lica, naslijeđene talente, ali nažalost i sklonost bolestima. Rast i razvoj embrija odnosno nerođenog djeteta događa se na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi organizam stalno zadržava vlastiti biološki identitet, individualnost, jedinstvenost i neponovljivost.

Drage slušateljice i dragi slušatelji Vatikanskoga radija, u idućemu prilogu podastrijet ćemo odgovore na pitanje zašto ne možemo govoriti o skokovima odnosno (bio)etički relevantnim razgraničenjima u slijedu od začeća do rođenja – nego samo o postupnim i suptilno nijansiranim promjenama u rastu i razvoju ljudskoga bića, djeteta, čovjeka.