2017-02-19 12:44:00

Marito Mihovil Letica predstavlja knjigu "Nova post vetera coepit" - prof. dr. Dine Milinovića


U današnjem svom prilogu Marito Mihovil Letica predstavlja knjigu: ″Nova post vetera coepit″, s podnaslovom: ″Ikonografija prve kršćanske umjetnosti″, autora profesora dr. Dine Milinovića, povjesničara umjetnosti i arheologa.

Kada govorimo o kršćanskoj ikonografiji poželjno je uvodno napomenuti da pojam ″ikona″ na grčkome znači doslovno ʹslikaʹ, ʹlikʹ. K tome nam je izuzetno važno kršćansko tumačenje pojma ″osoba″, pojma koji je u sintagmi ″kršćanska ikonografija″ neizrečen, ali biva implicino prisutnim kao jedna od bitnih novosti i posebnosti kršćanstva.

Osobu je prvi definirao Boecije, izvornim i punim imenom Anicius Manlius Torquatus Severinus Boethius, starorimski filozof i matematičar, pisac i retoričar, glazbeni kritičar i političar, kršćanski svetac. Osobu je Boecije definirao metafizički; osoba je, kaže on, ″individualna supstancija racionalne naravi″ (″naturae rationalis individua substantia″). No izraz ″persona″ nije izvorno Boecijev, nego ga je preuzeo iz grčko-rimske tradicije: latinski ″persona″ je dospjelo, kako se uvriježeno smatra, od grčkoga ″prósopon″, u prvotnome značenju ʹobličjeʹ, ʹobrazinaʹ, ʹmaska koju navlači glumac igrajući određenu uloguʹ. Tako se pojam ″persona″ iz svojevrsnoga ″ne-ja″ prometnuo u kršćanskoj reinterpretaciji u ″ja″, a ono je – uzmemo li u obzir da kršćanska teologija drži čovjeka slikom Božjom – bogoliko ″ja″, koje biva nositeljem osobitoga dostojanstva. Joseph Ratzinger u knjizi ″Uvod u kršćanstvo″ o tome veli:

″Kršćanin u čovjeku ne gleda individuum, već osobu – i čini mi se da se u tom prijelazu od individuuma na osobu krije sav raspon prijelaza od antike na kršćanstvo, od platonizma na vjeru. Ovo određeno biće nipošto nije nešto sekundarno, što bi nam tek fragmentarno dalo naslutiti ono općenito kao uistinu pravo. Kao minimum to je biće maksimum; kao jedinstveno i neponovljivo, ono je nešto najviše i autentično.″

Za Boecija – koji je usklađivao helenističke i rimske tradicije s kršćanskom objavom – često kažu da je posljednji predstavnik antičke kulture i prvi mislilac srednjega vijeka. Umro je 524. godine. Boecije nije odbacio antičko nasljeđe, nego ga je reinterpretirao i ugradio u višu, obuhvatniju i dalekosežniju sintezu. U njega se na paradigmatski način susreću, isprepliću i prožimaju staro i novo; ònō što nije posve napušteno i ònō nadolazeće, prodahnuto kršćanskim duhom. Boecijev koncept osobe preuzima u 13. stoljeću sv. Toma Akvinski, a to će naići na primjeren odjek u personalizmu 20. stoljeća, gdje ljudska osoba biva najvećom vrijednošću.

Tako je i s ranokršćanskom umjetnošću – koja je u Kristovoj jedinstvenoj osobi nastojala prikazati dvije naravi: božansku i ljudsku. Dotična umjetnost nije nazadovanje i dekadencija u odnosu prema antičkoj, već njezina divinizirana i humanizirana transformacija te napredak gdje na osobit način supostoje novo i staro. To se može iščitati iz naslova knjige: ″Nova post vetera coepit″, kojoj je podnaslov ″Ikonografija prve kršćanske umjetnosti″. Autor je prof. dr. Dino Milinović, povjesničar umjetnosti i arheolog. Na ovitku knjige čitamo:

″Trebamo li prvu kršćansku umjetnost 3. i 4. stoljeća promatrati kao zasebnu i zatvorenu cjelinu, izvan korpusa antičke, odnosno rimske umjetnosti? Smijemo li je izdvojiti iz njezina prirodnog i povijesnog okoliša i pretvoriti je u zasebno razdoblje ili zaseban stil? Ova knjiga nastoji pokazati da okolnosti nastanka kršćanske slike niti izdaleka nisu tako jednostavne kako bi se moglo činiti onima koji njezin početak vide u krugu izolirane i progonjene manjine i u proturječju s tradicionalnim repertoarom antičke umjetnosti. Umjesto toga, upoznat ćemo slojevit svijet bogate prošlosti i vizualnog iskustva, koji prolazi kroz izvanredno velike promjene. Za Edwarda Gibbona, to je ʹrevolucija koja će ostati zauvijek zapamćena i čije posljedice i danas osjećaju svi narodiʹ. No, moramo biti oprezni prema interpretacijama koje to razdoblje opisuju kao vrijeme nazadovanja i propadanja, pretvarajući ga u paradigmu dekadencije, odnosno ʹtrijumf barbarstva i kršćanstvaʹ. Upravo će nam razvitak kršćanske umjetnosti pokazati kako je Rim kroz stoljeća tinjajućeg ili neposrednog sukoba, nerazumijevanja i međusobnog opuživanja između rimske države i kršćana, od ʹbabilonske bludniceʹ u Ivanovom ʹOtkrivenjuʹ, u djelu sv. Jeronima postao ʹnajsjajnija luč svijetaʹ i predvorje Augustinove ʹBožje državeʹ. U tom intervalu dogodila se transformacija antičkoga svijeta i rođena je kršćanska Europa.″

Knjigu ″Nova post vetera coepit″ objelodanio je 2016. godine Filozofski fakultet u Zagrebu (FF press): Hrvatska sveučilišna naklada. Senat Sveučilišta u Zagrebu odobrio je da knjiga postane sveučilišnim udžbenikom. Obasiže gotovo 500 stranica i sastoji se od četiri dijela. U prvome je riječ o krizi i njezinim uzrocima, o novome pogledu na svijet i o svijetu slike i spektakla; u drugome dijelu možemo mnogo toga doznati o judaističkim korijenima kršćanske umjetnosti te o početcima kršćanske umjetnosti; a treći nam dio donosi studije i rasprave o Konstantinu i značenju 313. godine, o razvoju kršćanske umjetnosti u 4. stoljeću te o ″nova et vetera″, susretu i prožimanju novoga i staroga.

Naslov knjige ″Nova post vetera coepit″ autor je uzeo s početka mozaičnoga natpisa, nastalog vjerojatno početkom 5. stoljeća, pronađenog u apsidi gradske bazilike u Solinu odnosno Saloni, gdje piše: ″Nova post vetera / coepit Synferius, / Esychius eius nepos, / c[u]m clero et populo [f]ecit″; a to bi u slobodnome prijevodu značilo: ″Novu [građevinu] poslije stare započeo je Sinferije a dovršio njegov nećak Hezihije zajedno s klerom i narodom.″ Pripomenuo bih da bi se ″coepit″ [izg. ″cepit″] moglo, na klasični način, izgovoriti ″kojpit″, no ovdje smo se držali tradicionalnog, a ne klasičnog latinskog izgovora.

O autoru Dini Milinoviću valja kazati da je izvanredni profesor na odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Po završetku studija povijesti umjetnosti i arheologije pohađao je poslijediplomski studij iz civilizacije kasne antike na Sorbonnei u Parizu, gdjeno je magistrirao na temu ″Rođenje Krista u ranokršćanskoj umjetnosti″. Doktorirao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu temom ″Bjelokosni planetarij iz Riznice zagrebačke katedrale″. Prof. dr. Dino Milinović autor je nekoliko knjiga i niza znanstvenih i stručnih studija i članaka u domaćim i inozemnim časopisima. Uz radove iz područja povijesti umjetnosti i arheologije, piše i prozu: autor je triju romana.

U recenziji Milinovićeve knjige ″Nova post vetera coepit″ prof. dr. Josip (Joško) Belamarić je među inim napisao: ″Bez pretjerivanja se može kazati da na hrvatskom jeziku nismo imali ovako zaokružene studije koja nam priča o nastanku ranokršćanske umjetnosti i, jednako, o intelektualnoj i duhovnoj klimi toga vremena.″

Rekao bih i to da knjiga sadržava mnoštvo lijepo reproduciranih i vješto uklopljenih svjetlopisa iliti fotografija. K tome bih posebno istaknuo njezin iznimno elegantan i fluidnan stil, pomno odnjegovanu rečeničnu skladnju. Doista, knjiga u svakom pogledu zavrjeđuje pohvale i zdušnu preporuku.








All the contents on this site are copyrighted ©.