O obilježavanju 175. godišnjice Matice hrvatske - Marito Mihovil Letica

Osvrt na svečano obilježavanje 175. obljetnice Matice hrvatske – prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Bivajući baštinicima kulture koja je velebni plod susreta i prožimanja judeo-kršćanstva i grčko-rimskoga naslijeđa, trebali bismo na jubileje ili značajne obljetnice gledati na posve osobit način: višeaspektno, pogledom koji se u isti mah osvrće na prošlost i smjera prema nedoglednim perspektivama budućnosti. Riječ ″jubilej″, recimo i to, dohodi od hebrejskoga ″jōbēl″ u značenju ʹovnujski rogʹ, kojim u starome Izraelu oglašavahu jubilejske godine.

Možemo i trebamo slaviti sjećanje na neki sretan trenutak slično načinu kako antički Grci vjerovahu u snagu ″kairósa″, ali ne smijemo se, poput njih, lišiti nade u vazda novu budućnost i htjeti živjeti u stanovitoj zlatnoj prošlosti koju bismo, redovito bezuspješno, pokušavali oživjeti i opetovati. Nego nam je kao kršćanima biti zagledanima u obzore nade – kako horizontalne, ovosvjetske, tako i vertikalne, onostrane. U ovostranosti, u ovome našem svijetu gdjeno je dimenzija vrijeme, a ne vječnost, sipe trenutci kao u pješčanome satu koji ne ćemo imati priliku ponovno okrenuti, trenutci i sretni i tegobni; ne samo ″kairós″ nego i ″hodós″, putovanje, jednosmjerno. Hodnja s prošlošću u memoriji i budućnošću u perspektivi. Obljetnice imamo u tome smislu razumijevati kao potvrđivanje smisla stanovitoga puta.

Takvo jedno potvrđivanje smisla, u potpunome smislu riječi, dogodilo se jučer, 11. veljače 2017., u prostorijama Muzičke akademije u Zagrebu, na obilježavanju 175. obljetnice utemeljenja Matice hrvatske, najstarije kulturne ustanove naroda nam hrvatskoga – utemeljene 10. veljače davne 1842. Prvi Matičin predsjednik bijaše grof Janko Drašković. Na jučerašnjoj svečanosti, gdje se mogao čuti bogat glazbeni program, govorili su sljedeći uglednici: akademik Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske; Marián Tkáč, predsjednik Matice slovačke; Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika; akademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; te Andrej Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Najvažniji je, razumije se, govor časnoga predsjednika Matice hrvatske akademika Stjepana Damjanovića. Stoga citiram dijelove njegova obraćanja:

″Godine 1838. zaživjele su u hrvatskim gradovima Karlovcu, Varaždinu i Zagrebu prve javne čitaonice, postajući ubrzo žarištima preporodne misli i okupljalištima domoljubnih intelektualaca. U njima, osobito u najvažnijoj, zagrebačkoj, postupno se oblikovala snažna težnja i nastojanje da se posvuda po Hrvatskoj osnuju kulturne ustanove, a prije svega da se u hrvatskom javnom životu, u hrvatskoj knjizi i na hrvatskim kazališnim daskama strani jezici, poglavito njemački, zamijene vlastitim materinskim jezikom. Jačanje toga nastojanja urodit će za nekoliko godina osobitim plodom: 10. veljače 1842. u okviru čitaonice u Zagrebu utemeljena je glavnica koju su nazvali ʹMatica ilirskaʹ. Tim činom se – na osnovi širokih i moćnih europskih stremljenja nadahnutih uzvišenom idejom o suverenom narodu kao jamcu ljudske i građanske jednakosti, čuvaru kulturne baštine i nositelju gospodarskog razvitka – rodila Matica, čiju 175. obljetnicu danas slavimo s osobitim ponosom. Prvi njezin predsjednik već je tada jasno izrazio njezinu prvu i najvišu zadaću, istu onu koja nam i danas poput vječne ideje vodilje i smjerokaza stoji pred duhovnim očima: ʹNajpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i knjiženstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati da se domorodno izobrazi.ʹ [...] Bilo bi posve neprihvatljivo pristati na to da se staru i časnu ustanovu samo još iz pristojnosti naziva nacionalnom ustanovom, da joj se povremeno podijeli poneki kompliment za ulogu u našoj povijesti, a da je se u isto vrijeme slabi i onesposobljava za zadaće koje treba i može obavljati na korist domovine. [...] Ne nudimo dakle slavnu prošlost kao izgovor za današnje nečinjenje, već nudimo programe i ostvarujemo djela koja se lako mogu vidjeti, pobrojati, pa i vrednovati. [...] Jedan od najuglednijih hrvatskih književnih povjesničara Antun Barac rekao je da je ʹpovijest Matice hrvatske u neku ruku povijest hrvatske kultureʹ. Slabije upućeni nemalo bi se iznenadili kad bi bili u prigodi ustanoviti koje sve časopise danas izdaje Matica u Hrvatskoj i izvan nje. Nisam nabrajao ni velike ni takozvane male kulturne događaje, znanstvene skupove, tribine, predavanja, promocije, koncerte, izložbe i predstave što ih Matica bez prekida i neumorno organizira, kao niti doista sudbinske događaje poput sastavljanja i objavljivanja ʹDeklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezikaʹ, događaja čiju ćemo 50. obljetnicu proslaviti u ovoj godini, i to, nadam se, dostojno matičarski, naime novom knjigom o Deklaraciji i brojnim stručnim skupovima različite razine. [...] Hvala predsjednici Republike Hrvatske za pokroviteljstvo nad Matičinom obljetnicom, a njezinu izaslaniku i svim cijenjenim gostima na nazočnosti i na riječima pozdrava i potpore. Hvala svima koji ste došli, jer dolazak svakog od vas shvaćamo kao dragocjenu potporu. Molim Vas da ta potpora i unaprijed ne izostane, da čuvamo Maticu hrvatsku, da je jačamo, da bude dostojna svoje duge i slavne prošlosti i dalje djeluje na korist svojoj sredini i svome narodu. Hvala vam svima!″ To jučer, među inim, reče akademik Stjepan Damjanović.

Nipošto ne bi smjelo ostati prešućeno da su svečanomu jubilejskom događaju nazočili i kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački; monsinjor Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije; Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta; Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu; Aziz efendija Hasanović, predsjednik Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj; te veći broj ministara i saborskih zastupnika, također i predstavnika vlasti grada Zagreba.

I na koncu – što znači riječ ″matica″ u sintagmi ″Matica hrvatska″ ili, na latinskome, ″Matrix Croatica″? Naime, hrvatska i sveslavenska riječ ″matica″ može se odnositi na ženku pčele, ali i drugih kukaca, koja nosi jajašca, k tome na središnju, najsnažniju struju u vodenome toku, zatim na šuplji valjak s unutarnjim navojima, na matičnu kuću u smislu središnjice ili centrale, k tome je matica središnja kulturna ustanova s nacionalnim imenom nekoga od slavenskih naroda, a u matičnu knjigu sustavno se upisuju određeni podatci. Ono što povezuje sve te slučajeve raznih maticâ jest da je uvijek riječ o nečemu središnjem, glavnom, nečemu što nosi i usmjerava, brine se i čuva, spaja i čini čvrsto povezanim, nečemu od čega što potječe ili oko čega se okuplja. U prilog tomu govori podatak da je praslavenskomu pojmu ″matica″ u korijenu riječ ″mati″.

Sretan dakle rođendan materi hrvatske moderne kulture i nacionalne identitetske samosvijesti! Poživjela nam još godinama, desetljećima, stoljećima!