Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Duhovnost \ Razmišljanja

5. nedjelja kroz godinu, pater Alan Modrić

Peta nedjelja kroz godinu - RV

04/02/2017 17:30

Kristov učenik kroz sva vremena, pa tako i u našem vremenu, pozvan je i obvezan da unosi u živote svojih suvremenika što je više moguće one utjehe, radosti i snage koju je sam Gospodin donosio dok je stupao ovozemaljskim putevima utjelovljen u ljudskom obličju i dijeleći teškoće našega ljudskoga života. Kristov učenik treba biti što bliži ostvarenju ideala kršćanstva, a koji je izražen riječima sv. Pavla: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist» (Gal 2,20). Kako je moguće doći do toga da naš ego, naš mali i beznačajni, ali toliko naduti i oholi „ja“ ustukne pred Gospodinom Isusom i prepusti mu da On vodi naš život? Na takvo pitanje odgovor dobivamo iščitavajući misna čitanja 5. nedjelje kroz godinu.

Tako u prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije Gospodin daje upute što treba činiti da bi svjetlost koju nam Bog daje i koju zasigurno posjedujemo mogla svijetliti i drugima oko nas: «Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati». Koliko su samo ove riječi aktualne i potrebne ispunjenja u ovome našem vremenu! Toliko mnogo gladnih, potlačenih, marginaliziranih u svijetu vape za osobama koje se ne bi bojale istupiti naprijed i odvažno se založiti, slijedeći Božje zakone i zapovijedi, za one koji to ne mogu, a koji su u toliko velikim potrebama, kako onim materijalnim i tjelesnim, tako još više duhovnim, jer nema gorega zla od onoga u duhovnoj dimenziji.

U toj borbi, u takvome nastojanju kršćanin mora paziti da uslijed prevelike revnosti ne padne u oholost, ne uleti u zamku hiperaktivizma ili samo izvanjskog, materijalnog zalaganja, jer kršćanstvo nije samo i jedino puki socijalni rad, nisu samo ljudske besjede i mudrovanja, politički programi, dinamične aktivnosti koje ponekad postaju frenetične i polako gube onu intimnu, tihu i osjetilima nezamjetljivu poveznicu sa Gospodinom bez koje vjernik jednostavno rečeno nije vjernik. Na to nas posebice upozorava Apostol Pavao kada u 2. misnom čitanju iz Prve poslanice Korinćanima iznosi recept kako u stvari kršćanin pridobiva duše za Gospodina Isusa: «Ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj». Poniznost i skrušenost biti će najbolji dokaz drugima da u nama prebiva Božji duh, i naše riječi će imati utoliko uvjerljivu snagu Božjih riječi ukoliko budemo sličniji Isusu Kristu koji je blaga i ponizna srca.

Upravo nas takav Gospodin Isus poučava u Evanđelju po Mateju kakvi trebamo biti u svojem životu da bi se u našoj osobi očitovala njegova osoba. Pri tome se koristi simbolima soli i svjetla. Sol čuva od pokvarljivosti, daje ukus jelu, simbol je mudrosti, a u Starom zavjetu također i znak saveza i mira. Sol je toliko bitna namirnica da su se u povijesti ljudskog roda zbog nje, na žalost, i vodili ratovi, događale seobe naroda, ona je bila iznimno važna u trgovini. Koliko je svjetlo važno, o tome nije potrebno ni govoriti, dovoljno se samo sjetiti kako se osjećamo kada prolazimo mračnom ulicom, tunelom, šumom, kada je oko nas tama, a mi kroz tu tamu moramo prolaziti. U takvim trenucima samo mala svijetlost donosi iznimnu radost i olakšanje. Isusove riječi, »Vi ste sol zemlje... Vi ste svjetlost svijeta», žele nas podsjetiti koliku nam milost iskazuje i kolikim nas bogatstvom ispunjava On, naš Spasitelj i Otkupitelj. Međutim, druge njegove riječi, «Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? ... Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu», upozoravaju nas da svojim grijesima i krivim načinom života možemo pokvariti svoju sol i sakriti, pa čak i ugasiti, našu svijetlost. I jednim i drugim postupkom uskraćujemo drugima da se hrane duhovnim jelom koje bi bilo posoljeno onom solju koju nam je Gospodin dao, a koju smo dužni koristiti za dobro drugih, i da osvjetljujemo život svih onih koji su okruženi jakom tamom. I stoga je vrlo važno da prije svega vodimo računa o onome što smo primili kao Božju milost i da je prosljeđujemo drugima, jer kako smo je besplatno dobili, tako je i trebamo darovati besplatno drugima. Neka nas u tome podrži blagoslov Gospodina Isusa Krista, koji je naša sol i naše svjetlo, a neka nas i prati molitva i zagovor Njegove i naše Majke Marije!  

04/02/2017 17:30