Papina poruka za 51. svjetski dan obavijesnih sredstava

U nastavku možete pronaći cjeloviti prijevod Papine poruke za 51. svjetski dan obavijesnih sredstava:

Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43,5).
Priopćivanje nade i povjerenja u našem vremenu

Pristup sredstvima priopćivanja je, zahvaljujući tehnološkom napretku, takav da mnogi ljudi imaju mogućnost trenutačne razmjene i širenja vijesti. Te vijesti mogu biti dobre ili loše, istinite ili lažne. Već su naši preci u vjeri govorili o ljudskom umu kao o mlinskom kamenu koji se, pogonjen vodom tekućicom, ne može zaustaviti. Onaj tko je zadužen za mlin, ipak ima mogućnost odlučiti hoće li mljeti pšenicu ili kukolj. Čovjekov um je uvijek 'u akciji' i ne može prestati 'mljeti' sadržaj koji prima, ali na nama je da odlučimo kojim ćemo ga materijalom 'opskrbljivati' (v. Cassian Rimski, Pismo Leonziju Igumeni).

Želio bih da ova poruka dospije i potakne sve one koji – kako u profesionalnim tako i u osobnim odnosima – svakodnevno "melju" tolike informacije kako bi mogli ponuditi mirisan i dobar kruh onima koji se hrane 'plodovima' njihove komunikacije. Želim sve potaknuti na konstruktivnu komunikaciju koja – u odbacivanju predrasuda prema drugome – favorizira kulturu susreta, zahvaljujući kojoj možemo na stvarnost naučiti gledati sa svjesnim povjerenjem.

Držim da je potrebno razbiti začarani krug zla tjeskobe i zaustaviti uvojnicu straha, rezultat navike upravljanja pozornosti na "loše vijesti" (na ratove, terorizam, skandale i na svaku vrstu neuspjeha u ljudskim događajima). Naravno, ovdje nije riječ o promicanju dezinformacije u kojoj bi se zanemarila drama patnje, niti o upadanju u naivni optimizam koji se ne dotiče sablazni zla. Ja bih, tome naprotiv, da svi pokušamo nadvladati osjećaj nezadovoljstva i neraspoloženja koji nas često tište, gurajući nas u bezvoljnost, stvarajući strahove ili dojam da se zlo ne može zaustaviti. Osim toga, u komuni-kacijskom sustavu gdje vrijedi logika da dobra vijest ne pobuđuje snažan dojam kao loša i stoga 'nije vijest', i gdje se od drame patnje i otajstva zla veoma lako pravi spektakl, možemo upasti u kušnju 'anesteziranja' savjesti ili pak pasti u očaj.

Stoga bih želio ponuditi doprinos traženju otvorenog i stvaralačkog stila komunika-cije, da zlu nikada ne prizna 'glavnu ulogu', nego da pokuša osvijetliti moguća rješenja, poticanjem konstruktivnoga i odgovornoga pristupa u ljudima kojima se vijesti priopćuju. Želim pozvati sve da ljudima našeg vremena ponude sadržaje obilježene logikom "dobre vijesti".

Dobra vijest

Život nije samo antiseptička kronika događaja, nego je to povijest, povijest koja čeka da bude ispričana kroz izbor načina tumačenja koji je u stanju odabrati i prikupiti najvažnije podatke. Stvarnost, u sebi, nije jednoznačna. Sve ovisi o načinu na koji biva sagledana, od "naočala" s kojima ćemo na nju gledati: mijenjajući stakla, naime, i zbilja će izgledati drukčije. Odakle onda možemo krenuti s 'očitavanjem' zbilje s ispravnim "naočalama"?

Za nas kršćane, odgovarajuće naočale za dešifriranje stvarnosti ne može biti nego Dobra vijest, započinjući s Dobrom viješću u pravom smislu te riječi: od "Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega" (Mk 1,1). Tim riječima, naime, evanđelist Marko započinje svoje pripovijedanje – s najavom "dobre vijesti" koja ima veze s Isusom, ali više od same informacije o Isusu, Dobra vijest je sam Isus! Čitajući stranice Evanđelja otkriva se, zapravo, da naslov djela odgovara njegovu sadržaju i – iznad svega – da taj sadržaj jest sama Isusova osoba.

Ova dobra vijest, odnosno sâm Isus - nije dobra zbog toga što odnosi patnju, nego zbog toga što se iskustvo patnje živi u većoj širini – sastavni je dio njegove ljubavi prema Ocu i prema Čovječanstvu. U Kristu je Bog postao solidaran sa svakom čovjekovom situacijom, otkrivajući nam da nismo sami, jer imamo Oca koji nikada ne može zaboraviti svoju djecu. "Ne boj se, jer ja sam s tobom" (Iz 43,5) utješna je riječ o Bogu koji je uvijek bio uključen u povijest svoga naroda. U svom ljubljenom Sinu, to Božje obećanje: "Ja sam s vama" – dolazi dotle da (Sin) preuzima svu našu slabost, čak i dotle da umire našom smrću. U njemu čak tama i smrt postaju mjesto zajedništva sa Svjetlom i Životom. Tako se rađa nada, dostupna svakom, upravo u točci gdje život kuša gorčinu neuspjeha. Riječ je o nadi koja ne razočarava, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim (vidi Rim 5,5) i daje da proklija novi život poput biljke koja izrasta iz palog sjemena. U svjetlu toga, svaka nova drama povijesti svijeta, postaje time i podloga moguće dobre vijesti, od trenutka kad ljubav uvijek nanovo uspije pronaći put bliskosti i pobuditi srca sposobna za ganuće; lica koja se ne obaraju, ruke spremne na izgradnju.

Povjerenje u sjeme kraljevstva

Kako bi svoje učenike i mnoštva uputio u ovaj evanđeoski način razmišljanja i dao im prikladne "naočale" s kojima se prianja uz logiku ljubavi koja umire i uskršava, Isus se koristio prispodobama, u kojima je Kraljevstvo Božje često uspoređeno sa sjemenom koje svoju životnu snagu oslobađa samo kada umire u zemlji (usp. Mk 4,1-34). Koristiti se slikama i metaforama kako bi priopćio poniznu snagu Kraljevstva nije način da se umanji njegova važnost ili žurnost, nego milosrdan oblik koji slušatelju ostavlja "prostor" slobode da ju prihvati i priopći samome sebi. Osim toga, ona je povlašteni način na koji se izražava veliko dostojanstvo vazmenog otajstva, ostavljajući da same slike – više od pojmova – priopće paradoksalnu ljepotu novog života u Kristu, gdje  neprijateljstva i križ ne čine uzaludnim, nego ostvaruju Božje spasenje, gdje je slabost snažnija od bilo koje ljudske vlasti; gdje poraz može biti preludij u najveće ispunjenje svake stvari u ljubavi. Upravo tako, u stvari, nada u Kraljevstvo Božje sazrijeva i produbljuje se: "Kao čovjek koji sije sjeme na zemlju; spavao on ili bdio; noću i danju, sjeme klija i raste "(Mk 4,26 do 27).

Kraljevstvo je Božje već među nama, kao sjeme skriveno površnom pogledu, čiji se rast zbiva u tišini. Onaj kojemu Duh Sveti rasvjetljuje oči, može ga vidjeti kako klija i ne dopustiti da mu trajno prisutan kukolj ukrade radost Kraljevstva.

Obzori Duha

Nada utemeljena na dobroj vijesti koja je Isus, čini da uzdignemo pogled i nuka nas da ga promatramo u liturgijskom ambijentu blagdana Uzašašća. Dok se čini da se Gospodin od nas udaljuje, zapravo, horizonti nade se proširuju. U stvari, svaki muškarac i žena u Kristu, koji podiže našu čovještvo do neba, može slobodno "ući u svetište po krvi Isusovoj, novom i živome putu koji je otvorio za nas kroz zavjesu, to jest kroza svoje tijelo" (Heb 10,19-20). Snagom "Duha Svetoga" možemo biti "svjedoci" i navjestitelji novoga, otkupljenog čovječanstva, "do na kraj zemlje" (Dj 1,7-8).

Povjerenje u sjeme Kraljevstva Božjega i u logiku Uskrsa ne može, nego oblikovati i naš način komuniciranja. Takvo povjerenje koje nam omogućuje da djelujemo – na mnogostruke načine na koje se komunikacija danas odvija – s uvjerenjem da je moguće vidjeti i osvijetliti dobru vijest prisutnu u stvarnosti svake životne priče i na licu svake osobe.

Onaj tko se, u vjeri, da voditi od Duha Svetoga, postaje sposoban u svakom događaju razlučiti što se događa između Boga i ljudi, priznajući kao i On sam, u dramatičnim prilikama ovoga svijeta, da sastavlja dramu povijesti spasenja. Nit koja tka ovu svetu povijest je nada, a njegov tkalac nije nitko drugi nego Duh Tješitelj. Nada je najponiznija vrlina, jer ostaje skrivena u naborima života, ali je poput kvasca koji ukvasa čitavo tijesto. Hranimo je stalnim ponovnim čitanjem Radosne vijesti, Evanđelja koje je "ponovno otisnuto" u mnogim izdanjima života svetaca, muškaraca i žena koji su postali ikone Božje ljubavi. Čak i danas Duh sije u nama želju za Kraljevstvom, preko mnogih živih "kanala", preko ljudi koji se daju voditi Radosnom viješću usred drame povijesti te su poput svjetala u tami ovoga svijeta, koja osvjetljuju put i otvaraju nove putove povjerenja i nade.

Iz Vatikana, 24. siječnja 2017. g.