2017-01-08 13:38:00

O vodi krštenja i blagdanu Krštenja Gospodinova - Marito Mihovil Letica


Riječ ″voda″ kao imenica u odgovarajućem broju i padežu ili gdjegdje preobličena u pridjev – pojavljuje se u Bibliji više od pet stotina puta. Već od prvih redaka ″Knjige Postanka″: ″U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama″ (Post 1,1-2); pa do rečenicâ koje se među posljednjima nahode u ″Otkrivenju″: ″ʹJa, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.ʹ / I Duh i Zaručnica govore: ʹDođi! I tko ovo čuje, neka rekne: ʹDođi!ʹ / Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode žive zabadava!″ (Otk 22,16-17).

Rijeke, izvori i zdenci u Bibliji se iskazuju mjestima života, mjestima susretâ i čudotvornih, Bogom danih događaja. Voda je predmet žudnje, o čemu psalmist pjeva: ″Kao što košuta žudi za izvor-vodom, / tako duša moja čezne, Bože, za tobom″ (Ps 42,2). A Isus na zdencu Jakovljevu odgovorî Samarijanki: ″Tko god pije ove vode, / opet će ožednjeti. / A tko bude pio vode / koju ću mu ja dati, / ne, neće ožednjeti nikada: / voda koju ću mu ja dati / postat će u njemu izvorom vode / koja struji u život vječni″ (Iv 4,13,14). Voda je životodajna: taži naravnu žeđ i struji u život vječni, u prostrane i nedogledne prostore vrhunaravnoga, Bogom danog života u eshatonu.

No voda donosi ne samo život nego i smrt; nije samo životodajna nego i zatorna. Provala golemih vodâ velike donosi nedaće, teške kušnje, pogibelj. Tako u ″Knjizi Postanka″ čitamo o velikome potopu, a ″Knjiga Mudrosti″ opominje: ″Na njih će voda morska bjesnjeti, / i rijeke će ih potapati bez milosti. / Dah Svemoći zapuhat će protiv njih, / izvijat će ih poput vihora″ (Mudr 5,22-23).

Voda dakle biva simbolom života i simbolom smrti, smrti i života. Umrijevši na križu, gdje otkupî grijehe čovjeka i svijeta, Raspeti nam podarî život vječni. Iz probodenih grudiju Isukrstovih izviraše voda kano iz stijene Mojsijeve; na križu ponad mučiteljeva koplja potekoše krv i voda iz probodena boka Spasitelja našega i Otkupitelja.

Simbolična značenja vode najčešće dolaze do izražaja u trima temama – izvor života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja – no valja nam imati na umu da je u svakom od njih prisutna smrt. Smrt, u nekovrsnoj dijalektici obnavljanja, nije samo antiteza života nego i ònā zbiljnost ponad koje se život afirmira, iz koje nastaje i raste. Samo ònō zrno pšenično koje u zemlji umre, donosi iz zemlje obilat rod. Tako i čovjek kršćanin treba u vodi umrijeti da bi se iz vode nanovo rodio.

To se događa kod krštenja. Sakrament krštenja kršćanima nije samo obredni čin nego i inicijacijski. K tome i čin etički i eshatološki. Posrijedi je osobna čovjekova renesansa, preporod, rođenje čovjekovo za novi život. Krštenje se sastoji od dviju faza velike simbolične važnosti: riječ je o uranjanju i izranjanju. Uranjanje (koje je u katolikâ danas najčešće svedeno na polijevanje vodom) simbolizira nestanak grješnoga čovjeka u vodama smrti te njegov povratak početku života. Izranjanjem iz vode udiše zrak novoga života: čovjek biva očišćenim, zamilovanim, sjedinjenim s Bogom, koji je izvor novog i vječnog života.

O povezanosti starozavjetnoga velikog potopa i novozavjetnoga krštenja čitamo u ″Prvoj Petrovoj poslanici″: ″... u vrijeme Noino, / dok se gradila korablja / u kojoj nekolicina, / to jest osam duša, / bî spašena vodom. / Njezin protulik, krštenje – / ne odlaganje tjelesne nečistoće, / nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – / i vas sada spasava / po uskrsnuću Isusa Krista [...]″ (1 Pt 3,20-21).

Danas, prve nedjelje po Bogojavljenju, slavimo krštenje Isusa – koji je Krist ili Mesija te ujedno Sin Božji. Prizivamo krštenje Gospodinovo u rijeci Jordanu. ″Evanđelje po Mateju″ o tome kaže:

″Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ʹTi mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?ʹ Ali mu Isus odgovori: ʹPusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!ʹ Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: ʹOvo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!ʹ″ (Mt 3,13-17).

Premda je Isus bez grijeha, želi se podvrgnuti Ivanovu krštenju jer u tome vidi postupak što ga zahtijeva Bog. Isus, kao vjerni sluga Boga Oca, ispunja spasovnu ″pravednost″ Božju, kojom Bog nepogrješivo i sigurno vodi plan spasenja. Krštenje Isusovo priprava je mesijanskoga vremena koje prorok je Izaija navijestio riječima: ″Evo Sluge mojega koga podupirem, / mog izabranika, miljenika duše moje. / Na njega sam svoga duha izlio, / da donosi pravo narodima″ (Iz 42,1).

Duh koji je lebdio nad vodama pri prvome stvaranju, kod Isusova krštenja nam se pojavljuje u obličju goluba. Posrijedi je predigra novoga stvaranja. Pritom Duh, s jedne strane, pomazuje Isusa te ga pripravlja za njegovo mesijansko poslanje; te, s druge strane, posvećuje vodu i tako je čini spremnom i valjanom za kršćansko krštenje. S nebesa se začuo silan glas koji je posvjedočio Isusov identitet Sina Božjega i time njegovo jedincato i nenadomjestivo poslanje. Tim je opisom evanđelist Matej izrazio novost u ovome našem svijetu: Bogočovjek Isus Krist otvorio je nebesa: njegovom osobom s dvije naravi, božanskom i ljudskom, omogućena je komunikacija Božjega i čovjekova ambijenta, neba i zemlje. Ivan Krstitelj, Isusov prethodnik, znan i kao Ivan Preteča, krsti vodom na obraćenje, a Isus će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Time čovjek umire grijehu i rađa se, bolje rečeno, preporađa se na život vječni. Postaje dijete Božje.

I naposljetku: završetak pjesme u prozi ″Prizor″, koju napisao je Danijel Dragojević, jamačno naveći živući pjesnik u Hrvatâ. Dragojević aktualizira pitanje ″Gdje si?″, što ga Jahve, Bog, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca, uputî čovjeku i njegovoj ženi, koji se sakriše nakon što su zgriješili. Tu su i snažne poetske slike vode očišćenja, a preko vode, veslajući u ovodobnoj korabljici, recimo to tako, ″lirsko-epski subjekt″ gre k Bogu:

″On me pita: ʹGdje si?ʹ / Ja mu kažem: ʹGospode, tu sam među zvijerima i stabljikama; razmičem ono što je blizu vida zakrčeno, vješam vodu o drugu vodu, vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive, kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha i nespokoja, u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina, praznina svakovrsnih riječi.ʹ″








All the contents on this site are copyrighted ©.