Uz misna čitanja blagdana sv. Stjepana razmišlja pater Anto Lozuk

Prvi svjedok koji je za Krista prihvatio mučeničku smrt jest đakon Stjepan. Zato je postao uzor svim mučenicima i nosi počasni naslov Prvomučenik. Djela apostolska ga predstavljaju kao uzornog mladića, punog ljubavi i Duha Svetoga. Proslavio se osobito mudrošću i brigom za siromašne. Ove kvalitete su ga preporučile starješinama Crkve da ga odaberu u skupinu sedmorice đakona. Usprkos opasnostima, uz svoju đakonsku službu, odvažno je naviještao i Evanđelje. Njegovoj dobroti i mudrosti nitko se nije mogao oprijeti. Pod njegovim utjecajem čak je i određeni broj svećenika prihvatio Krista. To je međutim izazvalo bijes židovske službene vlasti. Optužen je kao rušitelj Zakona i prisiljen da se brani pred Velikim vijećem. Na koncu je smaknut na način koji se danas naziva 'linch' – jednostavno su ga dotukli kamenjem. Među odgovornima za njegovu smrt nalazio se i mladić imenom Savao, po svoj prilici Stjepanov 'školski drug'. Do Savlovih nogu krvnici odložiše Stjepanove krvave haljine.

Stjepanova smrt uzrokovala je među vjernicima, nesigurnost i paniku, s jedne strane, ali je, s druge strane donijela prvoj Crkvi i veliki blagoslov. Učenici se nakon ovog nemilog događaja raspršiše na sve strane, ali se s njima na sve strane raspršila i Radosna vijest. Uskoro i bjesomučni progonitelj Savao prigiba glavu pred Kristom te postaje krotki Pavao. Stjepanovo tijelo, prema predaji, pokopano je na imanju velikog pismoznanca, Stjepanova i Pavlova učitelja, Gamalijela. Godine 415. njegove kosti prenesene su u Rim te pohranjene u kripti bazilike sv. Lovre, rimskog đakona, koji je u mnogome sličan Stjepanu.

Sv. Stjepan slavi se odmah nakon Božića. To nije slučajno. Prema jednoj predaji Stjepan je podnio mučeništvo otprilike sedam mjeseci nakon Isusova Uzašašća. To znači da dan njegove smrti pada upravo u ovo vrijeme. Vrlo je važno također da nam lik sv. Stjepana u ovom kontekstu pomaže da pravilno shvatimo blagdan Božića. Pozornica, naime, na kojoj se rodio Božji Sin, krcata je nemilim prizorima: Trudnica i njezin siromah polaze na dug i naporan put, zatim beznadno kucaju na bezbroj vrata u Betlehemu. A onda, u hladnoj zimskoj noći, u okolnostima u kojima se rađaju životinje, rađa se Božansko Dijete. Umjesto blještavih, ružičastih prizora naših božićnih priredbi i drugih priprema na božićno slavlje, pred nama se u stvarnosti nalazi od zime poplavjelo novorođeno Dijete, u štali, na propuhu hladne zimske noći. Nalaze se zapravo izbjeglice, siromasi, tvrdoća ljudskih srdaca, okrutnost i bijes silnika, krv, nasilje, smrt. Sv. Stjepan nas upozorava da se upravo iz ovakvog tla – surovog i sivog poput naše svagdašnjice – rodio i neprestano se rađa Bog.

Moramo znati da se nalazimo u svijetu u kojemu Boga nema i u kojemu ljudi Boga ne žele. Raskošne kulise naših božićnih priredbi često imaju ulogu zastrti činjenicu da je On uistinu došao i način na koji je došao. Ni svijet Isusova i Stjepanova vremena nije htio primiti Boga. Silnici od prvih vremena pa sve do danas uvijek nanovo zatvaraju usta onima koji naviještaju Radosnu vijest. No, Bog je došao i dolazi, rodio se i rađa se. Upravo iz tla kojega mi zovemo noć, tama, siromaštvo, žalost, žrtva, umiranje. Kako onda, tako i danas, rodio se i rađa se upravo po ljudima koji imaju odvažnosti u ime vjere, nade i ljubavi sići u prostore noći, tame, žalosti i smrti.