Papa o milosrdnom prihvaćanju migranata i stranaca

       CJELOVITI TEKST KATEHEZE S DANAŠNJE OPĆE AUDIJENCIJE

(bez pozdrava i kratkih nagovora na drugim jezicima te bez naknadnih pozdrava na talijanskom jeziku) 

                                                   * * * * *

       Draga braćo u sestre, dobar dan!

Nastavljamo razmišljanje o tjelesnim djelima milosrđa, koje nam je Gospodin Isus predao kako bismo živom i dinamičnom očuvali svoju vjeru. Ova djela, ustvari, čine očitim da kršćani nisu umorni i lijeni u iščekivanju konačnoga susreta s Gospodinom, nego mu svakim danom idu ususret, prepoznavajući njegovo lice u licima mnogih osoba koji mole pomoć. Danas se zadržavamo na ovoj Isusovoj rečenici: Bijah stranac i primiste me, gol i zaodjenuste me (Usp. Mt 25,35–36).

Utoliko je u našem vremenu aktualnije djelo koje se tiče stranaca. Gospodarska kriza, oružani sukobi, kao i klimatske promjene mnoge osobe nagone na iseljavanje. Seljenje, međutim, nije neka nova pojava nego pripada povijesti čovječanstva. Misliti kako je to vlastito samo našem vremenu, odaje manjak povijesnoga sjećanja.

Biblija nam nudi tolike konkretne primjere seljenja. Dosta je pomisliti na Abrahama. Božji ga poziv ponuka da napusti svoju zemlju kako bi otišao u drugu: Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati (Post 12,1) Tako je bilo i za Izraelski narod koji je iz Egipta, gdje je bio rob, marširajući kroz četrdeset godina kroz pustinju, dok nije došao do obećane zemlje, koju mu je obećao Bog. I sama Sveta Obitelj – Marija, Josip i mali Isus – bila je prisiljena pobjeći pred Herodovom prijetnjom: On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. 15I osta ondje do Herodova skončanja (Mt 2,14-15). Povijest čovječanstva, povijest je seljenja: na svakoj zemljopisnoj duljini, ne postoji narod, koji nije poznavao pojavu seljenja.

Tijekom stoljeća pomagali smo u velikim akcijama solidarnosti, iako ne bez društvenih napetosti. Danas, kontekst gospodarske krize pogoduje pojavljivanju stavova zatvorenosti i neprihvaćanja. Ponegdje u svijetu izranjaju zidovi i prepreke. Ponekad se čini da tiho djelovanje mnogih muževa i žena, na različite načine, daju sve od sebe kako bi pomogli izbjeglicama i migrantima bilo da su zaklonjeni od buke drugih koji instinktivno iskazuju egoizam. Ali zatvaranje nije rješenje, u stvari, u konačnici doprinosi kriminalnoj trgovini. Jedino rješenje je solidarnost. Solidarnost s migrantima (seliteljima), solidarnost sa strancima.

Kršćanska zauzetost u ovoj oblasti je žurna i danas kao i u prošlosti. Gledajući samo na prošlo stoljeće, sjećamo se prekrasnog lika Franciske Cabrini, koja je svoj život – zajedno sa svojim drugaricama – posvetila migrantima koji su odlazili u Sjedinjene Američke Države. I danas nam trebaju takva svjedočanstva, da bi milosrđe moglo doprijeti do mnogih kojima je potrebno. To je angažman koji uključuje sve, bez iznimke. Biskupije, župe, ustanove posvećenoga života, udruge i pokreti, kao i pojedinačni kršćani, pozvani smo prihvatiti svoju braću i sestre, koji bježe od rata, gladi, nasilja i nehumanih životnih uvjeta. Svi zajedno velika smo snaga potpore za one koji su izgubili dom, obitelj, rad i dostojanstvo.

Prije nekoliko dana, dogodila se mala 'gradska zgoda'. Jedan je izbjeglica tražio neku ulicu i priđe mu neka gospođa i kaže: "Vi nešto tražite?". Bio je bez cipela, taj izbjeglica. A on će joj: "Želio bih ići u Sv. Petra kako bih ušao na Sveta vrata". A gospođa pomisli: "Ali nema cipela, kako će onda hodati [do tamo]?". I pozove taksi. No, taj migrant, taj izbjeglica je zaudarao, tako da taksist gotovo i nije htio da uđe, ali na kraju ga je ipak pustio u taksi. A gospođa pored njega ga je zapitala malo o njegovoj životnoj priči kao izbjeglice i migranta, dok su putovali: deset minuta da bi se stiglo ovdje. Ovaj čovjek je ispričao svoju priču o boli, ratu, gladi kao  i razlog, zašto je pobjegao iz svoje domovine i doselio se ovdje. Kada su stigli, dama otvori torbu da plati vozaču taksija i vozač, koji je isprva nije želio da migrant uđe zbog toga što je zaudarao, gospođa reče: "Ne, gospođo, ja sam taj koji trebam platiti vama jer ste učinili da čujem priču koja je promijenila moje srce". Ova žena zna što je bol migranta, jer je bila armenske krvi i poznavala je patnju svog naroda. Kada radimo nešto općenito, u početku odbijamo jer nam zadaje neugodnosti: „Ali smrdi...". Ali na kraju, priča nam namiriše dušu i učini da se promijenimo. Razmišljajte o ovoj priči i o tome što možemo učiniti za izbjeglice.

I «zaodjenuti gole» što znači, ako ne vratiti dostojanstvo onima koji su ga izgubili? Dakako dati odjeću onima koji je nema; ali isto tako pomislimo na žene, žrtve trgovine ljudima, izbačene na ulicu, ili na druge, prekobrojne načine iskorištavanja ljudskoga tijela kao robe, pa čak i djece. Dakle, ne imati posao, kuću, pravičnu plaću ili biti diskriminiran na rasnoj ili vjerskoj  osnovi, sve su to oblici "golotinje", pred kojima smo, kao kršćani, pozvani biti pozorni, oprezni i spremni na djelovanje.

Draga braćo i sestre, nemojmo upasti u zamku zatvaranja u sebe, ravnodušni potrebama braće i zaokupljeni jedino svojim interesima. Upravo u mjeri u kojoj se otvorimo drugima, naš život postaje plodan; društvo ponovno zadobiva mir, a ljudima se obnavlja dostojanstvo. I ne zaboravite onu gospođu, niti onog migranta koji je zaudarao, a niti vozača kojem je migrant promijenio dušu.