Prilog o Domovinskome ratu, povodom proteka 25 godina od njegova početka

″Rat je nastavak politike drugim sredstvima.″ Ta se izreka gotovo uvriježeno pripisuje Vladimiru Iljiču Lenjinu, ruskomu revolucionaru, političaru i filozofu, zlehudom komunistu i boljševiku. No, nahodimo je jasno formuliranu u knjizi ″Rat″, koju napisao je Nijemac Karl, ali ne Marx, Lenjinov ideološki otac, nego Karl von Clausewitz, njemački vojni strateg i pisac. Rečena von Clausewitzeva knjiga objelodanjena je 1832., gotovo četiri desetljeća prije Lenjinova rođenja. Iz toga jasno proizlazi da je dotičnu izreku Lenjin prepisao, prisvojio, oteo – a sve u slovu i duhu komunističke navade revolucionarnog otimanja i prisvajanja vlasništva te krivotvorenja povijesti i njojzi vlastite istine.

S takvim krivotvorenjem bijasmo suočeni u ožujku 2013. kada je Zoran Milanović, onodobni predsjednik stranke izrasle na tradiciji Saveza komunista Hrvatske i ujedno predsjednik hrvatske Vlade, izjavio da Finska – za razliku od Hrvatske – nije nikad imala građanski rat. Iz surječja iliti konteksta bijaše posve jasno da Milanović nije mislio na Drugi svjetski rat (kada su ratna zbivanja u Hrvatskoj zaista nosila mnoga obilježja građanskoga rata), nego je bivši slučajni premijer neslučajne i u ratu izborene države aludirao na to da je Hrvatska u razdoblju od 1991. do 1995. prošla kroz građanski rat. Nije ovdje toliko važno to što se Milanović iskazao neznalicom i neupućenikom glede dobro poznatih povijesnih činjenica da su Finci u 20. stoljeću zapravo imali građanski rat i k tome dva oslobodilačka rata protiv Sovjetâ, predvođenih boljševicima.

Valja bez krzmanja i jasno ustvrditi da je rat koji se u Hrvatskoj vodio od 1991. do 1995. bio osmišljen i pokrenut izvana, s područja koje ni zemljopisno ni politički ne pripada Hrvatskoj. Naime, dotični su rat prouzročile osvajačke težnje koje su potekle iz Srbije, kako idejno-programatski tako i u pokušaju vojne provedbe. Zaista, nije moguće utemeljenim argumentima zanijekati činjenicu da se paravojnim srpskim postrojbama u krajnjoj instanci zapovijedalo iz Beograda, iz vrha tzv. Jugoslavenske narodne armije, koja se ustvari pokazala srpskom vojskom u službi ostvarenja imperijalnih velikosrpskih planova. Tomu ne proturječi ni okolnost da je dotični rat u Hrvatskoj imao – zbog oružane pobune dobrog dijela ili, bolje rečeno, lošeg dijela ″domaćih″ ili hrvatskih Srba – i neka popratna, sekundarna obilježja građanskoga rata.

No znatno skandaloznijom od spomenute Milanovićeve izjave valja smatrati onu koju je izrekao potkraj iste godine, listopada 2013., kada je u sebi svojstvenome spoju nepromišljenosti i bahatosti sugerirao da su zapravo Hrvati izazvali rat i agresiju zato što su uskratili Srbima njihova manjinska prava. Naime, zastupajući uvođenje ćirilice u Vukovar, Milanović je izjavio kako ne će dopustiti da se ″ruše temelji društva″ koji su građeni uz uspone i padove proteklih 20 godina te je značajno dometnuo: ″Možda prije svega prava manjina. Jer mi smo zbog toga išli u rat, zbog toga smo napadnuti.″

Treba usuprot Milanoviću (koji je gubitkom čitava niza izborâ kažnjen za svoje pseudo-intelektualne egzaltacije, nedržavničke riječi i nedomoljubne postupke) kazati da u Hrvatskoj nisu bila ugožena prava manjina – ni u vremenu koje je prethodilo ratu i agresiji, ni nakon hrvatske vojne pobjede i integracije svih okupiranih područja u pravni poredak Republike Hrvatske. Jer da su kojim slučajem u Hrvatskoj bila ugrožena prava onih koji nisu Hrvati, razumno je pretpostaviti da bi se pobunili, uz dio Srbâ, i pripadnici drugih navodno ugroženih manjina.

A zbilo se upravo suprotno: Bošnjaci i Albanci, Nijemci i Austrijanci, Česi i Slovaci, Makedonci i Bugari, Ukrajinci i Rusini, zatim Talijani, Albanci, Romi i drugi članovi manjinskih zajednica, stali su u obranu svoje domovine Hrvatske. Također, što je osobito važno istaknuti, i nezanemariv, priličan broj Srbâ je branio Hrvatsku, svoju domovinu, od velikosrpske agresije; mnogi su pritom ranjeni ili poginuli, mnogi su bili zarobljeni i prošli strahote srpskih koncentracijskih logora.

Već i zbog toga, ali i zbog drugih razloga, nije utemeljeno govoriti o ″srpsko-hrvatskome″ ili ″hrvatsko-srpskome ratu″, ni o nekakvu ″vjerskome ratu″ prvoslavaca protiv katolika, niti o bilo čemu sličnom. Jer bio je to rat između onih koji su se dali u nesmiljenu vojnu agresiju na Hrvatsku i onih koji su je, kao svoju domovinu, hrabro i sebedarno branili. Stoga je za obrambeni rat koji se u Hrvatskoj vodio od 1991. do 1995. jedini prikladan naziv, gledano iz naše, hrvatske perspektive – Domovinski rat. Svaki bi se drugi naziv iskazivao većom ili manjom tendencioznošću i neobjektivnošću.

Valja nam ustrajno i neumorno promicati istinu o Domovinskome ratu, tome veoma teškom i izuzetno važnom – u pogledu državne konstitutivnosti i obrane domovine – dijelu hrvatske povijesti. Vrijedi istaknuti to da Domovinski rat zavređuje dostojnije vrednovanje kako bi Hrvatska na njegovim temeljima, u punini nacionalnoga ponosa i identitetske samosvijesti, nastavila graditi vlastitu budućnost.

Domovinski rat je doista, kao što nam protekloga rujna govoraše s predizbornih plakata dr. Zlatko Hasanbegović, temelj na kojemu je nastala slobodna i neovisna Republika Hrvatska. ″Jedan je temelj: 30. svibnja ′90. ‒ 5. kolovoza ′95.″, mogli smo pročitati na rečenome predizbornom plakatu.

Zaključit ćemo riječima Oca Domovine dr. Ante Starčevića: ″Samo je onaj rat naplaćen, kojim narod dobiva svoju slobodu.″