30. nedjelja kroz godinu (Godina C) - p. Alan Modrić

Protekle nedjelje razmišljali smo o molitvi, njezinom značenju u ljudskome životu, a posebno o njezinoj važnoj karakteristici, koja se može svesti na riječ «ustrajnost». Onaj tko želi živjeti autentičnim kršćanskim životom, da bi to postigao mora biti ustrajan i uporan unatoč svim poteškoćama i protivštinama na koje nailazi u životu. Takva molitva bi trebala formirati osobu vjernika, učiniti je čvršćom i zrelijom. Osim mlakosti, velika zamka za molitvu može biti stav da je ona nešto što ovisi samo o nama i našem trudu, pa koliko molimo, toliko i dobivamo milosti Božje u životu. Takav stav uvelike proizlazi iz krive predodžbe koju imamo o sebi, predodžbe da smo pravednici bez mrlje na našoj duši, koji onda logično «zaslužuju» biti nagrađeni za takvu pravednost. Kakav je odgovor Božji na takvu krivu sliku koju gajimo o sebi, o tome nam govore misna čitanja koja slušamo na 30. nedjelju kroz godinu.

Tako u prvome čitanju, uzetome iz Knjige Sirahove, opisuje se Gospodin kao pravedan sudac, koji, za razliku od nas ljudi i našeg krivog gledanja na druge, promatra svaku osobu u srce, a ne daje važnosti vanjštini i besprijekornoj formi, pa tako ne diskriminira siromaha i potlačenoga, ne zapostavlja i ne ostaje gluh na vapaj siročeta ili udovice koja nema zaštitu. Ono što kod Boga igra najvažniju ulogu jest čovjekova poniznost i spremnost da služi Bogu svim srcem. Molitva takve ponizne osobe prodire do Božjih ušiju, nju karakterizira ustrajnost i nepopustljivost, upornost koja se ne zamara s time jesu li ovo vremena u kojima je zgodno ili nezgodno moliti, biti ponizan, strpljiv, blag, nego svim srcem, svom dušom i snagom želi biti na raspolaganju Gospodinu i ostvarivati njegovu pravdu na zemlji.

Kada takva osoba ustraje do kraja, onda joj se sprema u Kraljevstvu nebeskome onakav ishod kakvoga opisuje apostol Pavao u svojoj Drugoj Poslanici Timoteju: «Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.» Sasvim je razumljiv ovakav ton u poslanici s obzirom da je ona zadnja Pavlova poslanica i brzo poslije toga, Apostol podnosi mučeničku smrt u Rimu. U ovome odlomku je više nego uočljiv duh koji smo mi svi, Isusovi učenici, pozvani usvojiti i živiti: duh predanja i potpunog pouzdanja u Gospodina i njegovu pravednost, jer unatoč teškoćama, Pavao svjedoči o Božjoj vjernosti i blizini u najtežim trenucima svakoga čovjeka: «Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo.»

Božjoj pouci, koja nam je upućena na 30. nedjelju kroz godinu, konačni pečat daje odlomak Evanđelja po Luki u kojemu Isus i ponovno iznosi svoju neizmjernu mudrost služeći se prispodobom o farizeju i cariniku koji mole u jeruzalemskome Hramu. Farizej, kao i obično, pun je sebe i svoje lažne, krive pravednosti koja ga drži u stanju duhovne sljepoće do te mjere da, ne samo što se smatra bezgrešnim, nego prezire druge, konkretno carinika koji se nalazi u Hramu i moli se. Evo kako može zastraniti jedan vjernik koji za sebe smatra da je bez grijeha – na kraju, dolazi do stanja oholosti i preziranja i podcjenjivanja drugih, a to je najgore što se može dogoditi u životu, to je upravo sama duhovna smrt. A kako se ponaša carinik, koji u Svetome Pismu simbolizira velikog grešnika za kojega u židovstvu nije bilo oprosta zbog njegove suradnje s osvajačkom vlašću Rimskoga carstva? On, svjestan svoje grešnosti, ne može niti podignuti pogled prema Bogu, nego se samo udara u prsa i vapi: «Bože, milostiv budi meni grešniku!» A Gospodin, pravedan sudac kako smo čuli u prva dva misna čitanja, opravdava grešnoga, ali poniznoga carinika koji se kaje, a ne «pravednoga», ali ohologa farizeja, koji upravo zbog te svoje oholosti niti ne može imati iskreni i intimni odnos s Bogom, jer, na kraju krajeva, svojim ponašanjem pokazuje da mu i ne treba Bog i njegovo milosrđe, nego da je sam sebi dovoljan. Međutim, Isus jasno završava Evanđelje riječima koje nam trebaju odzvanjati kao upozorenje u našem životu: «Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.» Poniznost je srce i bit kršćanskoga života bez kojega nema niti pristupa Gospodinu i stoga uputimo mu iskrenu, ustrajnu i jaku molitvu da učini srce naše po srcu svome, srcu poniznoga sluge Gospodnjega koji se odrekao svega kako bi njegova braća i sestre imali pristup u Kraljevstvo nebesko.