25. Nedjelja kroz godinu – p. Alan Modrić

Protekle nedjelje mogli smo čuti kako čovjek ima sklonost stvarati sebi idole i klanjati im se, slično izraelskom narodu koji je sebi napravio zlatno tele, iskazivao mu štovanje i zahvaljivao mu što ga je oslobodio iz Egipta, umjesto da je takvo klanjanje posvetio samo Gospodinu Bogu. Jedan od najvećih idola kojemu se čovjek u svojoj povijesti podvrgavao i davao zarobiti jest, bez sumnje, novac. Upravo je nevjerojatno na kakvo zlo, na kakvu opačinu je ljudsko biće spremno kako bi došlo do materijalnog bogatstva, do viška novaca: zbog toga božanstva vode se ratovi, pljačka se, ubija, vara, krivotvori, vrše se izdajstva najsvetijih ljudskih veza kao što su obiteljska, bračna, prijateljska, uglavnom zlatno tele koje se zove novac ima moć razoriti i uništiti čovjeka, obitelji i cijele narode, na što često upozorava i Papa Franjo u svojim propovijedima i nagovorima, definirajući kao najveće zlo ovoga svijeta neravnomjernu i nepravednu raspodjelu materijalnih dobara koja se onda upotrebljavaju za zle ciljeve, za porobljavanje čitavih naroda, za „kulturološki imperijalizam“. Kako taj idol djeluje na čovjeka i kako mu se suprotstaviti, o tome slušamo i u misnim čitanjima 25. nedjelje kroz godinu.

Tako prorok Amos u prvom čitanju ukazuje na nepoštenje bogataša koji varanjem na mjerama i utezima zarađuju silno bogatstvo, a pri tome čine siromahe vlastitim slugama i robovima. Ne podsjeća li to pomalo na brojne bogataše 21. stoljeća koji mešetarenjem i nepoštenim radnjama dolaze brzo i lako do velikih svota novaca, do većinskog vlasništva u dionicama, do velikih i moćnih financijskih carstava, oduzimajući drugima i ono najpotrebnije za osnovni život dostojan čovjeka? Kada promatramo takve, postavljamo si kao vjernici često pitanje: Zbog čega Bog šuti, zašto ne reagira? Na to pitanje dobivamo odgovor od samog Gospodina koji progovara kroz usta proroka Amosa i iznosi jednu zakletvu koja treba služiti kao upozorenje: «Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega». Dakle, za nepoštenje i klanjanje idolu novca platiti će se teška cijena, ako ne na ovome, onda nas naša vjera uči, sigurno na drugome svijetu, što će biti neizmjerno gore nego da se zbog nepoštenja odsluži doživotna kazna zatvora u ovome životu.

Upravo zbog takvoga upozorenja Gospodin kroz usta apostola Pavla u njegovoj prvoj poslanici Timoteju poziva na molitvu, prošnje i zahvale za sve ljude, pa tako i za moćnike, kraljeve i one koji su na vlasti. Za njih se treba moliti, ne zato da bi bili još uspješniji u nepoštenom stjecanju svoje moći i bogatstva, nego zato da bi se obratili sa svoga krivoga puta, da bi služili drugima kako bi ti drugi mogli provoditi «miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti», jer «to je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine».

Kao da nije dovoljno težak ovaj zahtjev koji traži molitvu i za naše neprijatelje, Gospodin Isus u Evanđelju po Luki, koje slušamo na 25. nedjelju kroz godinu, stavlja nam pred oči primjer jednog takvog financijskog mešetara, i ono što najviše zbunjuje, traži od nas da usvojimo, u određenoj mjeri, način njegovog postupanja! O čemu se radi? Slušamo u Evanđelju kako nepošteni upravitelj, pod pritiskom otkaza od strane svoga gospodara, krivotvori zadužnice gospodarevih dužnika kako bi nekako osigurao svoju budućnost nakon otkaza, kako bi stekao naklonost tih dužnika. Na taj način postupaju «sinovi svijeta» kako bi si osigurali novac i budućnost u ovome svijetu koji je, kako znamo, uvelike ispunjen nepoštenjem i mešetarenjem. Gospodin Isus ne opravdava takvo ponašanje, takvo nepoštenje i izopačenost, nego ukazuje svima nama na spretnost i brzinu kojom se nepošteni upravitelj služi da bi spasio vlastitu kožu, ukazuje nam na revnost i marljivost s kojom to čini. Zbog čega mi nismo tako revni i marljivi kada treba rasti u vjeri, nadi i ljubavi, trima stožernim krepostima našega života? Ovaj nepošteni upravitelj čini sve kako bi u ovozemaljskom životu mogao biti miran, siguran i spašen, a mi, koji se volimo smatrati vjernicima, ljubljenom Božjom djecom, zašto smo mlaki kada se radi o vječnom spasenju naše duše, zašto ne poduzimamo sve potrebno, i to brzo i spretno, kako bi stekli život vječni? Evo, to je smisao Isusova učenja: ne služiti bogatstvu, jer na taj način se ne može služiti Bogu, ali kada dođu odlučujući trenuci poduzeti sve potrebno, poslužiti se lukavošću zmije ili nepoštenog upravitelja, ali istovremeno i bezazlenošću goluba ili poštenog čovjeka, kako bi služili jedinome pravome Gospodaru naših duša i života. Ne klanjati se idolu novca, nego gospodariti njime na način da taj novac, koji je loš gospodar, ali dobar sluga, posluži kao pomoć siromašnima, gladnima i potrebnima svake materijalne pomoći, da taj novac bude ravnomjernije raspodijeljen među braćom i sestrama. Neka nas u takvome nastojanju i trudu prati Božji blagoslov i zagovor Nebeske Majke Marije!